Piše: Trpimir Matković
Ne znam koliko ljudi smatra, da im je Bog darovao najljepše djetinjstvo na svijetu, ali svakako sam ja jedan od njih. Moji predci došli su u Zagreb, dok se on još nije tako ni zvao. Ili nekako u to doba.
Dok su rasli novozagrebački neboderi i zgrade, rastao sam među njima i ja.
Školu je pohađalo preko 1200 učenika; igrališta, parkovi i ulice bili su poprište bezbrojnih dječjih igara (pikulanje, šturlek, kokanje,...), smjesa dječje vike i smijeha bila je konstantna zvučna kulisa. Postoji jedan tekst, koji govori, da je upravo to Bogu najljepša muzika. Moje Utrine! Istovjetna situacija je bila i u okolnim kvartovima: Zapruđu, Sopotu i Travnom.
Školu sada pohađa samo 300-tinjak djece, koja su zakeljena za modernu tehnologiju u svojim stanovima. U cijelom kvartu - muk! Na parkiralištima bezbrojni automobili, ali živog čovjeka - nema! Kao da sam na Mjesecu - totalna pustoš!
Nikada nisam imao svoj auto. Sad ga imam. Uopće mi ne treba, ali ga - imam. Moram se brinuti za njega. Stalno mu treba nešto. Velika mi je i briga i napor. Umjesto da podižemo nove generacije lickamo s krpicama retrovizore i vjetrobranska stakla. Degutantno!
Imamo lijepu crkvu. Samo otuda može doći spas i novi život!
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 21. 01. 2025.
