Dana 19. listopada, u župi sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu, organiziran je prvi, ove vrste, susret dva dekanata Broćanskog i Banjolučkog. Gosti iz Broćanskog dekanata, njih oko dvije stotine, kojeg sačinjavaju ove župe: Čerin, Čitluk, Gradina, Gradnići, Kruševo, Međugorje i Ploče – Tepčić, došli su u pratnji svojih župnika i predstavnika. Prelijepi sunčani jesenski dan doprinio je da atmosfera bude još ljepša i ugodnija. Zajedno s domaćinima Banjolučkog dekanata susretu je nazočilo oko 350 vjernika.

Vrhunac ovog susreta je bilo euharistijsko slavlje koje je predvodio don Đuro Bender dekan gostujućeg dekanata u koncelebraciji sa 16 svećenika koji djeluju u ova dva dekanata. Na kraju mise uslijedio je kratki i prigodni program. Prvo se predstavio dekanat domaćin nakon čega je vlč. Žarko Vladislav Ošap predstavnicima gostujućeg dekanata uručio prigodne darove. Nakon toga uslijedilo je predstavljanje i gostujućeg dekanata i u uručivanje raznovrsnih i bogatih darova koje su gosti donijeli sa svojih župa. Prigodni glazbeni dio upotpunila je pjevačka grupa mladih gostujućeg dekanata iz župe Kruševo.

Cijeli program je završio prigodnim domjenkom kojeg je pripremio dekanat domaćin. Nakon okrepe gosti su krenuli u razgledavanje i obilazak Trapističkog samostana te katedrale i župne crkve koja se nalazi u užoj jezgri grada Banja Luke.

Izvor: Samostan Petrićevac

Prije nekoliko stoljeća portugalski mornari doplovili su na deset otoka u Atlantskom oceanu uz zapadnu obalu Afrike. Otoci su bili nenaseljeni pa su ih Portugalci počeli naseljavati. Malo po malo, Europljani i Afrikanci počeli su dolaziti do otoka. Danas je to prostor na kojemu se stoplilo mnoštvo različitih kultura, tradicija, običaja i naroda koji je prepoznatljiv pod imenom: Cabo Verdeans.

Cabo Verde je zapažen primjer afričke nacije koja govori portugalskim jezikom. Riječ je o vrlo kulturno bogatoj zemlji u kojoj je započela svoju karijeru njihova međunarodno poznata zavičajna kći, kantautorica Cesária Évora. Ona je toliko značajna za svoju zemlju da je jedna od njihovih najvećih međunarodnih zračnih luka, ona koja se nalazi na otoku Sao Vicente, dobila ime po njoj.

Ova sićušna, ali živahna zemlja usred Atlantika, gdje je ribarstvo glavna industrija, poznata je ne samo po svojoj glazbi, već i po raznovrsnim otocima na kojima je moguće doživjeti duboke zarone u nevjerojatno plavoj vodi i pješačiti na visokim planinama. Katolička radio postaja postoji u Cabo Verdeu od 1992. Radio Nova pokrenuli su braća kapucini, koji su smatrali da je radio dobar način za širenje Božje riječi  na zemlji, gdje prelazak s jednog mjesta na drugo znači putovanje brodom ili avionom. Odmah su uložili u široku mrežu, instalirajući barem jednu odašiljačku stanicu na svakom od naseljenih otoka (jedan od 10 otoka nije naseljen). Prošle godine kapucini su zatražili suradnju sa Svjetskom obitelji Radio Marije kako bi njihov radio mogao postati dio obitelji Radio Marija u Africi i u svijetu.

Nakon pregovora i preliminarnog rada, te uz blagoslov dva biskupa u zemlji, u subotu, 14. rujna, u Sao Vicente je rođena Udruga Radio Maria Cabo Verde s članovima iz dviju biskupija u koje je zemlja podijeljena. Rezultat je to suradnje između Svjetske obitelji Radio Marije i kapucinskog kustodija Cabo Verdea, kao i biskupije Praia i biskupije Sao Vicente. Predstavnici ta četiri entiteta su među članovima novih udruga. Zajedno su se obvezali na uvođenje karizme Radio Marije u zemlju. Zapravo, odlučeno je da Radio Nova postane Radio Nova de Maria, dodajući blagoslov Majke Marije ovom instrumentu evangelizacije ljudima koji žive i posjećuju otoke Cabo Verde.

Udruga Radio Maria Cabo Verde surađivat će s kapucinima na transformaciji Radio Nova u Radio Nova de Maria . Franjevac fra Valter de Pina, bit će direktor uredništva. Već je prisustvovao događajima koje je organizirala Radio Marija na kontinentu i uskoro će proći obuku u Italiji zajedno s drugim novim voditeljima Radio Marija. Cabo Verde je 25. afrička zemlja koja će postati dio Svjetske obitelji Radio Marije.

Paolo Taffuri

Na današnji dan, 16. listopada 1978. godine Karol Wojtila izabran je za Papu.

Uzima ime Ivan Pavao II., a prve su mu nastupne riječi bile:
"Hvaljen Isus, evo kardinali su pozvali papu iz daleke zemlje. Ne znam hoću li se dobro izraziti na vašemu, našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me."
Već tim prvim riječima osvojio je srca ljudi na Trgu sv. Petra, ali i diljem svijeta. Ivan Pavao 2. je 264. izabrani Papa u povijesti Crkve. Bio je Papa gotovo 27 godina (9665 dana). Za to vrijeme rušio je predrasude i oborio mnoge rekorde. Bio je prvi Papa koji nije bio talijan od 1522. godine. Također prvi Papa slavenskog porijekla. Bio je prvi Papa koji je na tiskovnim konferencijama odgovarao na pitanja novinara. Kada je riječ o međunarodnim putovanjima, posjetio je 132 zemlje, 900 gradova. Prešao je 1 650 900 km. Tijekom putovanja održao je oko 2400 službenih govora. Prvi je Papa koji je posjetio džamiju, sinagogu i luteransku crkvu. Proglasio je 1318 osoba blaženima i 478 osoba svetima. U službenim audijencijama primio je 1350 političara. Nijedan prethodni Papa nije čitao bez naočala i prvi je Papa koji je nosio sat na ruci. Bio je strastveni sportaš, tako da je i kao Papa išao na skijanje, na kajake, na plivanje i na planinarenja. Prvi je Papa koji je sudjelovao na rock koncertu. Govorio je 7 stranih jezika (engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski, ruski i latinski), a poznavao još četiri (litavski, ukrajinski, mađarski i češki). Prvi je Papa koji je napisao službeno pismo djeci...

Posljednja Papina riječ bila je "Amen".

RM

U Sarajevu su, 16. listopada, ukopani zemni ostatci vrhbosanskog svećenika Mije Nikolića. Misu zadušnicu u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda predslavio je nadbiskup Vinko kard. Puljić.

Na misi je uz vrhbosanskog nadbiskupa i pomoćnog biskupa Peru Sudara, koncelebriralo 60-ak svećenika, među kojima i pokojnikov rođeni brat p. Pero. Sudjelovale su i časne sestre, rodbina i prijatelje vlč. Mije, kao i župljani rodne mu župe Borovica i Posavske Mahale gdje je ostavio dubok pastoralni trag, donosi Katolički tjednik.

Nazočne je na početku pozdravio rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić, izrazivši sućut nadbiskupiji i rodbini pokojnika.

U prigodnoj homiliji kardinal Vinko je, na temelju oporuke vlč. Nikolića progovorio o vjerničkom pripremanju za susret s Bogom. Iznio je osobno iskustvo iz župničke službe kada je jedna vjernica trebala na operaciju, ali nikako nije mogla zatomiti strah. Onda ju je liječnik ateista ohrabrio riječima: „Ako vi vjernici kažete da je Bog ljubav, onda se ne treba plašiti susreta s Ljubavlju!“ Nadbiskup je istaknuo kako je upravo to odisalo iz Mijine oporuke. „Svjestan da odlazi pred Boga sa svojom krhkošću i prošlošću, ponizno je zamolio Božje milosrđe. Također, opraštajući svima koji su se njegovim postupcima mogli naći uvrijeđeni, zatražio je oprost i od braće ljudi… Biti sposoban praštati znači biti dionikom Božanske stvarnosti“, rekao je kardinal te zahvalio pokojnom svećeniku što je cijeli svoj život ugradio u ovu mjesnu Crkvu. „Neka nas snaži vjera u Božje milosrđe da budemo hrabri nadilaziti sve podjele i razdore i neka Očenaš kojega svakodnevno molimo bude djelatan i u našem životu i u Crkvi“, poručio je nadbiskup.

Poslije popričesne molitve riječi sućuti uputio je preč. Fabijan Stanušić, ravnatelj Svećeničkoga doma Vrhbosanske nadbiskupije gdje je pok. Mijo proveo svoje posljednje godine ovozemaljskoga života.

Potom je kratki životopis svećenika Nikolića, rođenog 27. travnja 1936. u Borovici, iznio generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić. Spomenuo je kako je obitelj oca Marijana Nikolića i majke Ruže rođ. Matošević, Crkvi – uz vlč. Miju – podarila još dvojicu isusovaca: pok. p. Zorislava i p. Peru. Naveo je da je vlč. Mijo za vrhbosanskog svećenika zaređen 1963. u Đakovu te je službovao: kao župni vikar u sarajevskoj katedralnoj župi i Modriči, a kao župnik u Beškama kod Inđije (današnja Srijemska biskupija), Turiću, Čardaku, Prozoru, Novom Selu – odakle je početkom posljednjega rata morao s narodom u izbjeglištvo te dvije godine djelovao u župi Podvinje kod Sl. Broda; zatim je bio upravitelj svećeničkoga doma Sv. Josip u Zagrebu, da bi od 1996. pa do umirovljenja 2010. bio župnikom u Posavskoj Mahali. Preminuo je 14. listopada, na putu prema Svećeničkom domu, nakon molitve na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera u sarajevskoj katedrali.

Na kraju, od pokojnika se u ime župe Posavska Mahala oprostio župljanin Luka Jurić. Uz ostalo, istaknuo je kako je vlč. Mijo vodio obnovu ove u ratu porušene župe. „Bio je istovremeno i skromni seoski župnik koji svojim rukama priprema ukrase za Božić ili Uskrs, ali i moderan čovjek i svećenik ovoga vremena koji prihvaća nove ideje, što se naročito vidjelo u realizaciji projekta novoga groblja“, rekao je gosp. Jurić te na osobit način istaknuo doprinos pok. Mije obilježavanju Dana sjećanja na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na Nujića groblju, 25. svibnja, učinivši da ono „postane sveopće simboličko mjesto na koje se hodočasti iz svih krajeva BiH i Hrvatske“.

Nakon mise zadušnice, zemni ostatci vrhbosanskog svećenika Mije Nikolića ukopani su u svećeničkoj grobnici na gradskom groblju Bare, a ukopne obrede predvodio je nadbiskup Vinko, prenosi Katolički tjednik.