Korizma je, sve misli,
sve pjesme moje,
večeras Tebi hrle,
ljubavi razapeta na križu tome.

Pred tom slikom, nestaju sve boli,
sve tuge ovoga svijeta,
sva nerazumijevanja,
svi ne oprosti,
sva trpljenja.

Dok pitam se zašto još sam tu,
što me to privlači,
zbog čega dolazim,
odgovor nalazim.

Tu si, tu iscjeljuješ ranjeno srce moje,
moćno je kada izreknem,
sa sobom se sastanem,
dok sa strane gledam život svoj,
i pokušavam shvatiti gdje je put moj.

Gora preobraženja to je moja,
ta mala crkva na kraju grada.
Daleko od ljudi, užurbanosti i galame,
mir nalazim u okrilju Tvome.

Koliki sati susreta u suzama,
po riječima Tvoga svećenika koje izgovara,
koliko tereta u tvrdim klupama,
nebrojeni sati klečanja.

Koliko hladnih i tamnih noći,
koje svjetlost Tvoja obasjava,
dok na oltaru u Pokaznici stojiš,
i primaš na se, sve moje boli i patnje.

Što bliže i više prilazim,
sve više nedohvatljivost Tvoju nalazim.
Jedno znam, kad s Tobom sam,
srce svoje otvaram.

Skriven u maloj bijeloj hostiji,
visoko na oltaru stojiš,
u Pokaznici toj,
i mijenjaš pogled na svijet moj.

I tako do prilike nove,
radost i osmijeh u život vraćaš,
terete moje na Sebe uzimaš,
na susretu svakome,
molitvom oslobađaš.

Piše: Biserka Krapić

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 12. 03. 2025.