Isus mu odvrati: "Zaista, zaista, kažem ti: Ako se tko ne rodi ponovno ne može vidjeti Božjega kraljevstva.” Iv 3, 3
Foto: istock
Piše: Desa Jelavić
Umrijeti svakom svom očekivanju: da te netko poštuje, razumije, da cijeni ono što radiš i za što se boriš, da se obazire na ono što želiš, uvažava tvoje mišljenje, primjećuje tvoj trud, da ti želi posvetiti dio svog vremena, priznati zasluge, u dječjoj te iskrenosti priviti srcu, uzvratiti ti prijateljstvom, uputiti lijepu riječ, ne ranjavati te osudama....
To umiranje te uvodi u samoću duha, u proces nutarnjeg pročišćenja i rasta u poniznosti. To te umiranje boli, provodi kroz tamne predjele smrti u kojima ostavljaš otvrdlu kožu na koju si navikao, a mlada koža ti još ne počinje rasti te se o nju češu bodljikave neprijateljske ruke ne bi li te oštrim bolom patnje izagnale s puta novog tebe, boljeg tebe, tebe bližeg Bogu...Shvaćaš koliko su nestalne i klimave konstrukcije ljudskih odnosa, prijateljstava i koliko je čovjek daleko od svake odanosti jer živi, a ne umire sebi, jer gleda prah zemlje, a ne dubine neba, jer se zaustavio kao kad magare stane i ne vidi ptice koje slobodno lete...
Vidiš sebe kao dio te zalutale i izgubljene mase, kako bauljaš od zatvorenih do zatvorenih vrata, uhvaćen u vrtlog potpuno lažnih predodžbi o samome sebi, sasvim neosnovano uvjeren u neku svoju vrijednost i veličinu dok si, uistinu, malen poput zrna pijeska, neznatan kao jučerašnji dan i potpuno nevrijedan bez sjaja Boga u nutrini, Boga koji te je stvorio, dao ti taj dah kojim šibaš druge umjesto da ih miluješ jer si Njegovim dahom i sam zamilovan...
Učiš se, umiranjem, da na ružnu riječ i osudu odgovoriš šutnjom i blagoslovom, prije svega srcem, a može i ustima ako treba. Učiš se nedostatak poštovanja i manjak ljubavi koji te pritišću, pridružiti Kristu jer je Njega, kome se Nebo klanja, zemlja prezrela pa što ne bi i tebe u grijehu uzraslog...
Krajnju samoću i napuštenost uliti u samoću Sveobuhvatnoga i tako u Njemu pronaći svetost društva, nedokučivog tvrdim dušama zabavljenim oko zemnih prolaznosti.
Hladnoću i nezainteresiranost za boli koje se u tebi rađaju predati s povjerenjem Kristu kojeg probodoše i raniše obje te tamne sestre, te stanovnice grješnih ljudskih odaja duše.
Bolne rane osuda potpuno isprati predanom molitvom za srca koja su te osudila i ruke koje su te ranile.
Kasapljenje Božje nade tamnim šapatima Razdornika i bezobzirnim interpretacijama njegovih podanika preliti i utopiti u krvi Kristovoj, izvorištu svake nade..
Koliko god te beznađe dozivalo, uvjeravalo i dokazivalo svoju opstojnost tisućljetnom sotonskom lukavošću, ne odgovarati mu već neprestano izgovarati “da” Bogu koji je sav satkan od nade...
Shvatiti da je ona smrt koja se stalno događa drugima, pogađa rodbinu, prijatelje i poznanike, da je ona stanovnica i vlastitog nam bića, da će nas potpuno nadvladati i oduzeti nam vječnost ako ne počnemo, malo po malo, umirati sebi i svemu onome nevaljalom i nesvetom što smo nagomilali u srcima za vrijeme naših zemnih života...
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 11. 04. 2025.
