Svetost

Koliko puta pomislila sam
da za svetost predodređena nisam,
rekla Ti poput Petra,
da bježiš od mene, Gospodine moj,
jer grijeha u meni prevelik je broj.

Gotovo da nema sata i dana,
da se u meni ne bori svjetlost i tama.
Nesigurnost je često tolika,
da je uz sav trud, često porazna slika.

Što više svjetlost tvoja prodire,
to većima vidim prljavštine svoje.
Misli su često gdje ne trebaju biti,
riječi moje, nekome će bol i štetu učiniti.

Djela dobrote želim činiti,
ali ljudi su kadri pogrešno protumačiti,
dobrotu iskorištavati.
Oprezna sam postala, propuste učinila.

Kako nekada, tako i sada,
čini se da naučiti neću nikada.
Sve dok ovim svijetom hodam
svaki novi dan, grijeh drugi dodam.

Zašto me još podnosiš,
nije mi jasno, iako kažeš,
da nikada nije kasno.
Na put svetosti sam pozvana,
bilo je to davnih godina.

Čas se čini blizu, čas daleko
svetost je tako nepredvidljiva,
nedostižna, neuhvatljiva.
Na ovome svijetu često
neshvatljiva.

Poslije svega, razum potvrđuje,
da ljudski sveta ne mogu biti,
mogu se truditi i čuvati,
ali grešnost ne mogu pobijediti.

Mislila sam da nije to nešto teško,
danas znam, čim te i malo iz misli izgubim,
gdje mi je bez Tebe mjesto.
Sve dobro u meni je Tvoje,
ništa vrijedno u meni nije moje.

Možda si i htio to da znam,
da Svet si u pečatu Duha Svetoga,
kojim si me opečatio, jedino Isuse Ti.
Možda je takav i bio Tvoj plan.

Piše: Biserka Krapić

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 26. 05. 2025.