Kako Boga zamišljaš, u koje božanstvo vjeruješ ili komu se klanjaš, očituješ vlastite ciljeve. Nagonski, svjesno i nužno nosimo sliku Boga u sebi, slavimo ga i častimo, želimo da to bude pravi Bog. Mnogo je religija u svijetu, mnogo vjera i svjetonazora i ne možemo kazati da je sve to isto. Nekada su ljudi vjerovali u prirodnu silu i stvarima pridavali svojstvo božanstva, primitivna religija prisutna i danas. Skloni smo slaviti sportaše, pjevače, heroje, političku ideju a istodobno prezirati duhovnost. Brojne vjere časte Boga na nebesima a zanemaruju ovozemaljske datosti i ljudskost. Religija danas može biti opasna kao i ateizam u proteklom stoljeću, greške su u naglašavanju duha ili tijela. Kršćanstvo poziva na čašćenje Bog koji je na nebesima i Božjeg sina koji se učovječio. Time je načinjen zdrav balans u pobožnosti, ne veliča se čovjek a ne bježi se u ispraznu duhovnost.

Evanđeljem Isus stavlja pitanje pred učenike: "Što govori svijet, što smatrate vi, tko sam ja?" Nakon što je apostolski prvak Petar pravo dao odgovor uslijedila je pouka: "Sin Čovječji će trpjeti". U knjizi proroka Zaharije vizionarski se navješćuje i povezuje milost i patnja u narodu. Biblijska poezija, psalam 63. izražava čežnju, traganje i čašćenje Boga dušom, tijelom i pameću. Poslanica Galaćanima negira sve razlike među ljudima zbog toga što smo po Kristu djeca Božja. Krist pred učenicima naučava kako će Božji sin biti mučen i time daje ispravnu sliku postojanja. Sabor u Niceji 325. god. rješava krivu vjeru da je Krist nije pravi Bog i spašava dostojanstvo ljudskosti. Isus traži da se odreknemo sebe, svojih umišljaja i krivih vjera, ljudi su skloni stvarati sliku Boga po svojim željama. U doba neimaštine Krist je bio čudotvorac, u vrijeme socijalnih nemira revolucionar u prosvjetiteljstvu učitelj. Djeca gledaju na Boga kao dobrotvora koji na svetkovinu donosi slatkiše, u zrelijoj dobi čeznemo za istinom, pravednošću, dobrotom. Umorni od života tražimo utjehu vječnosti i oproštenje od grešnosti.

Isusovi sljedbenici prolazili su i prolaze procese usvajanja istine o životu kako se valja sučeliti sa strahovima, manjkavostima i stradanjima. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“, govorio je Isus o biti svog nauka. Karakternost se izgrađuje na temelju nedostataka, drugi nas prepoznaju po našim manama i po tome kako se odnosimo prema manjkavostima. Kao što pojedinac ima osebujan karakter tako i grupa ljudi, narod i vjerska skupina imaju izgrađen karakter utemeljen na usvojenim i prakticiranim vrednotama. Nije nebitno kakvu religioznost prakticira većina u državi i na osnovu toga događa se strateško pozicioniranju u aktualnim sukobima u svijetu.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 22. 06. 2025.