Piše: Perotim

Čitam, gledam, promatram… i često samo nijemo odmahujem glavom. Razmišljam, uzdahnem, pa tiho, samom sebi, prošapćem:

„Bože moj… nisi li Ti ovaj narod i ovaj svijet stvorio iz ljubavi? Nisi li ga postavio slobodnim, da u toj slobodi, ispunjen Tvojom ljubavlju, nađe puninu života? Da Ti služi, da Te blagoslivlja, da bude radostan dok je u Tebi, a Ti u njemu? Da po Tvojoj ljubavi, kao nagradu, zadobije vječni život?“

I jesam, šapće Bog.
Ali ljudi poželješe drukčije.

Odbaciše Tvoje zapovijedi.
Nisu htjeli Tvoju slobodu, ni Tvoju pravednost.
Nisu željeli Tvoju ljubav, ni Tvoj mir.
Zanijekali su Tvoju prisutnost i toplinu očinskog zagrljaja.

A tada dođe tvoj neprijatelj, Gospodine — otac laži — i posija svoje sjeme po svijetu. Sjeme koje se brzo rasprostranilo, a njegovi plodovi gorki, otrovni, ali na prvi pogled privlačni.

Ljudi ih zagrizoše.

Prvi plod bio je neposluh, koji rađa oholost.

Čovjek ga proguta, a život u njemu počinje umirati. Oholost želi vlast nad svime i svima. Ona ne nosi ništa dobro, a ipak čovjek to ne vidi. Postaje sluga zla, zakoračivši još dublje.

Drugi plod bijaše škrtost.

Opijen ohološću, čovjek poželi još. Škrtost mu se učini kao moć i sigurnost. Želja za posjedovanjem postaje požuda srca.

Treći plod bijaše bludnost.

Bez imalo razmišljanja, čovjek zagrize i u tom trenutku gubi osjećaj za sram, za grijeh, za ljubav.
Plod slasti koji ostavlja gorčinu i pustoš.
Iza njega ostaju razrušene obitelji, uništeni mladi, prevarene žene, nerođena djeca, oskvrnuta tijela, zgaženi životi.

Bludnost danas prijeti samom opstanku čovječanstva.

Četvrti plod bijaše zavist.

Onaj koji je jednom kušao zlo, sada zavidi svakome tko ima više, tko je bolji, uspješniji, sretniji. Zavist nagriza srce, pa ni brat ni sestra, ni prijatelj ni susjed, ne mogu biti pošteđeni njezine gorčine.

Peti plod bijaše neumjerenost.

U jelu, u piću, u radu, u želji za slavom i bogatstvom.
Neumjeren čovjek ne vidi više gladnog ni žednog, ni gola ni bosog, ni bolesnog ni napuštenog.
Sve želi za sebe. Živi za vlastiti užitak.

Šesti plod bijaše srditost.

Ljutnja na sve i svakoga. Nitko više ne valja. Svi smetaju, svi podmeću, svi su neprijatelji.
Srditost vodi do psovke, do osvete, do laži i klevete.
U srcu takvog čovjeka ostaje samo tama.

Sedmi plod bijaše lijenost.

Lijenost ne prepoznaješ odmah, ali ona pustoši jednako snažno.
Ona ne podmeće leđa, ali traži da drugi sve nose za nju. Uvijek preuzima zasluge, izgovara se, laže i spletkari.
Puna je ideja, ali siromašna djelima.

I dok čovjek misli da je gospodar svijeta, postaje rob grijeha. Njegova duša oslijepi, ne vidi više ni zlo, ni dobro. Sve mu se čini isto.

Ipak, Gospodin i dalje čeka.
On ne odustaje.
I dalje pruža svoj topli očinski zagrljaj, nudi oprost, nudi put povratka.
Nudi plodove Duha Svetoga: ljubav, mir, radost, blagost, dobrotu, vjernost,  uzdržljivost.

Jer Bog nije stvorio čovjeka za smrt i propast.
Stvorio ga je za vječnost.
Za ljubav.
Za nebo.

I dok gledam ovaj svijet i ljude u njemu, i dalje tiho govorim:

„Gospodine, smiluj nam se.“

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 23. 06. 2025.