Foto: Ivan Katavić

Piše Bisereka Krapić

Gledam jutros video s „Jubileja mladeži“ u Rimu od 28.07.- 03.08.25. pod geslom „Hodočasnici nade“, koji je okupio mlade iz oko 150 zemalja svijeta. Mjesto je to koje u ovom trenutku daje mladima puno duhovnih sadržaja, molitve, kateheza, zajedništva. Sve to doprinosi „sređivanju“ života.
Razmišljam jutros kako je lijepo vidjeti ove slike mladih koji su nošeni vjerom kroz život. Svakako im je vjera veliko uporište i pomoć. Mnogi mladi lutaju u potrazi za ispunjenjem, moralnom vertikalom ovog današnjeg kaotičnog svijeta. U ponudi je sve i svašta, mlad čovjek lako se pogubi i zaluta u labirintu svega i svačega. Želi biti dio neke zajednice, pa naleti i na zajednicu koja ga uništi. Nema osobe koja ne želi osjetiti prihvaćanje.
Važno je usmjeravati mlade od malih nogu, ali nije garancija da će usmjeravanje uroditi plodom. Ipak, važno je sijati sjeme, pa kad god proklije. Važno je slagati kamenčiće koji će jednom trasirati put. Ima onih, kojima baš to usmjeravanje znači gubitak odlučivanja i slobode, pa odu u suprotni smjer. Isto tako ne znači, da onaj tko nije primio vjeru, neće jednom stići do nje. Čudni su Božji putovi. Čula sam razna svjedočanstva, pa i svećenika, koji nisu imali nikakav vjerski odgoj, niti u užoj niti u široj obitelji, a primili su poziv u srce za svećeničkim ili redovničkim zvanjem.
Možda u konačnoj statistici ima više onih koji su primili vjeru u obitelji i nastavili tim putem. Nepoznata mi je statistika. Poznajem mnoge ljude svoje generacije, kojima roditelji nisu vjernici, a poznajem i neke, iz generacije moje djece, koji su vjernici, i imaju poteškoća života u vjeri, koje im dolaze od roditelja. Mole za obraćenje svojih roditelja.
Možda je zaista lakše kada primiš vjeru kao dijete, pa iako odlutaš kroz život, vratiš joj se. A možda je nekome, tko se nikada nije susreo s vjerom, jedna prava osoba u pravom trenutku, dovoljna da krene tim putem, jer u sebi nosi silnu želju i čežnju.
Vjera može biti tradicija, običaj, folklor, ali i način života. Ako ne slušamo dovoljno, ako uđemo na Euharistiju zatvorenog srca, bez želje da čujemo što nam govori Riječ, ako smo došli da bi bili viđeni, da „odradimo“ protokol, jer je to zapovijed, a ne želja da nešto čujemo, ostat ćemo u praznini, nećemo primiti ništa. Tijelom prisutni, duhom odsutni.
Zanimljive su priče ljudi, njihova vjerska iskustva, jer tu se čuje jako puno o tome, kako Bog djeluje u životima. Kako, kada, u kojem trenutku života se dogodi neka prekretnica koja usmjeri u drugi smjer. Ona koja čovjeka zalijepi jednom zauvijek uz Boga. Milost je kad god se dogodi, kao dijete, mlada osoba, zrela, starac. Dok ovo pišem, imam na umu slučajeve koje poznajem, kroz sva životna razdoblja, dob.
Što prije, čovjeku bi bilo lakše živjeti, bio bi zdraviji, snažniji za sve izazove života, jači, više ukorijenjen u ljubavi sa sve što mu čini život. Za čovjeka koji mu je dan na njegove putove, za mjesta gdje ga Bog vodi, iznad svega za Boga u čijoj Riječi nalazi uputu za život.
Lijepo je hodočastiti, biti u zajedništvu. Lijepo je potruditi se da možeš hodočastiti. Ako ipak, nemaš mogućnosti, ne možeš iz zdravstvenih razloga, ili zbog posla kojim se baviš, ne trebaš se brinuti, niti biti razočaran. Postoje načini i mjesta gdje ti ne treba putovati da bi sreo Boga u svom životu. Čak i onome tko je invalid, nema noge, ruke, očiju, sluh, naći će Ga, duboko u sebi i i svojoj patnji. Tu je najbliži čovjeku.
Ne postoji osoba na ovom svijetu koja ne bi mogla biti u kontaktu s Bogom, samo ako kaže svoje DA i krene koračati s Njim. Korak po korak, dan po dan, pa kuda te odvede. U početku imaš osjećaj da te vodi za ruku, u tvojoj zbunjenosti, jer ne znaš što ti je činiti. Sve do trenutka, dok ne otpusti svoju ruku, jer vidi da možeš dalje i sam. Promatra, kao što roditelj promatra svoju djecu u rastu i razvoju, prvim koracima, opasnostima, ulijeće kada je potrebno, ali stalno je tu.
Hodočastiti ako možeš, lijepo je biti u zajedništvu, a ako ne možeš i Facebook je način. Biti zahvalan za ono što ti je dostupno, radovati se onome tko je mogao otići, jer je poslao video, sliku. A neki su te i nosili u srcu. Lijepo je kada ti netko kaže: „gdje god idem, nosim te sa sobom, i sjetim te se u molitvi“. A sve i da ne ide, znaš da je Bog s tobom i sada, u ovom trenutku. I u ovom pisanju, i dok kuham ručak za obitelj, dok radim. Kad god mi je u mislima, tada smo zajedno.
Svi koji hodaju ovim svijetom, s nadom u mislima, vjerom u srcu, ljubavi za čovjeka, mogu biti hodočasnici nade, pa i kada nisu na hodočašću, na putovanju. Možeš biti, jer duh nema zapreke.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 02. 08. 2025.