Prilično mirno ljetno jutro i dan od obveza. Pitala sam se u koji smjer će ići ovo vrijeme ispred mene. Nisam imala nikakav plan, osim jutarnje kave s dragom osobom, u zoni dovoljno visokoj, da nas je hladio povjetarac iz obližnje šume. Lijep početak.

Foto: Mikhail Leonov/Shutterstock

Piše: Biserka Krapić

Po povratku kući, na Facebook-u mi je iskočila pjesma koju sam napisala prije dvije godine na današnji dan. Čitam i ne mogu vjerovati da sam ju napisala.

Odvela me u razmišljanje, bih li i danas napisala isto? I znam da ne bih. Nastala je kao odraz stanja u nutrini, upravo u tom trenutku, iz okolnosti iz kojih je nastala, sa spoznajama koje sam imala u trenutku njezinog nastajanja. Neponovljiva, autentična.

Ne možeš se vratiti u vrijeme, proživljavati i doživljavati iste trenutke na isti način. Ne možeš sve niti zapamtiti, da bi ostalo sačuvano za budućnost, bez ovakvih podsjetnika. Sve što je i usvojeno u proteklom vremenu, u budućnosti se modificira u skladu s nekim novim okolnostima, formira se u iskustvo života.

Razmišljam koliko puta su mi dobronamjerni ljudi rekli da napišem autobiografsku knjigu. Znam da su dobronamjerni, jer me vole, dio su moga života. Njima za ljubav probala sam, pa zapela, i jednostavno ne mogu nastaviti. Ova pjesma jutros, kao da mi je potvrdila, da je to zaista nemoguća misija.

Shvatila sam da je pisanje knjige s povratkom u prošlost samo blijedo sjećanje, koje je izgubilo emociju i detalje, koji su tada formirali život. Doživljaji su se preobrazili u zrelost, neku malu mudrost za svakidašnji život, odnose prema svemu što me okružuje. Postali su putokaz kako dalje živjeti, u kom smjeru hodati.

Kada je iskustvo nastajalo, sadržavalo je faktor iznenađenja i oduševljenja, bilo je prožeto najraznovrsnijim emocijama, i pozitivnim i negativnim, koje se danas ne može reproducirati na dovoljno snažan način. Bilo bi golo iznošenje činjenica, zbrajanje trenutaka.

Zapisano u Knjizi Propovjednikovoj:

9. Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.

10. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo.
11. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

Zato, sve napisano, od dnevnika do pjesama, svjedočanstava, neka živi u povijesti, bez korekcije, bez sažimanja. Na vremenskoj crti života, tamo gdje pripada. Na način na koji je nastalo, u tom trenutku povijesti. Iz nje se izgrađuje sadašnje pisanje. Autentično, modificirano iskustvo. Tek jedna od Božjih priča. Nema čovjeka koji nema autentično iskustvo života. Bog sa svakim ispisuje njegovu knjigu.

Putujući kroz vrijeme, možeš uloviti vrijeme u fotografiju, u napisanu riječ, uspomenu koja će biti podsjetnik za budućnost. Ali, trebaju ostati trenuci na vremenskoj crti života, onako kako ih je Bog tada režirao, a ja sam ih samo pokušavala uhvatiti i shvatiti o čemu mi govore. U svojoj opsežnosti prevažno da bi se išta izbacilo ili skratilo, saželo. Dragocjeno takvo kakvo je, nevažno ikome osim meni i Bogu.

Ne tvrdim ništa, jer teško mi je ponekad i upravljati prstima, i ne znam što nosi budućnost, niti koliko je još vremena ispred mene.
Samo mi se danas čini da bi ovo mogao biti oproštaj od pisanja knjige. Vrijeme će pokazati.

P. S. Nadam se Bože moj, da sam sve shvatila onako kako sam trebala. Teško otpuštam, poznaješ me. I teško Te razumijem, jer Ti si Bog, a ja samo čovjek.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 09. 08. 2025.