Foto: Getty images

Piše: Perotim

Nađeš se ponekad u društvu i slušaš razgovore. Ljudi pričaju o svome imanju, o onome što posjeduju. Jedan kaže: „Imam sređenu kuću, stan, novo auto, vikendicu.“ Drugi se hvali: „Imam kuću i nekoliko apartmana na moru.“ Treći se nadovezuje: „Imam stan, novo auto i počeo sam graditi kuću.“

I tako redom. A onda, nakon nekog vremena, svi pogledaju u tebe. Osjetiš nelagodu, pa da se ne bi izdvajao, i ti počneš nabrajati. „Imam stan... još jedan stan... imam plac... možda ću, kad odem u mirovinu, graditi kuću.“ Kažeš – možda, onako nesigurno, jer nisi ni sam siguran hoće li se to ikada ostvariti.

Ali čim to izgovoriš, u tebi se rodi pitanje: kako to da ti ljudi sve to imaju, a ti, iako radiš kao i oni, nemaš ni pola od toga? Što to oni rade drukčije od tebe?

Kad se upustiš u razgovor, brzo shvatiš nešto što se na prvi pogled ne vidi. Ti isti ljudi nemaju vremena. Njihov život je stalno u trku. Šest dana tjedno su u stresu, u žurbi, uvijek na poslu. A kad dođe nedjelja, tek tada slučajno pronađu malo vremena – i to samo za odabrano društvo.

Rijetko se smiju. Rijetko ih sretneš na mjestima gdje ljudi uživaju u životu, na zabavama, susretima, u parku. Čak i kad se pojave na nedjeljnoj svetoj misi – ako uopće dođu – tada im se sve to čini predugo. Njima je dobrodošao samo onaj tko priča o poslu, imanju i bogatstvu. Ako toga nemaš, ili ako o tome ne želiš govoriti, postaješ nevidljiv u njihovom društvu.

A ti?
Ti se na kraju osjetiš sretno. Shvatiš da imaš nešto daleko dragocjenije. Imaš obitelj koja te cijeni. Imaš vremena za prijatelje, za djecu, za mlade, za siromašne. Imaš vremena za putovanja, hodočašća, izlete, za trenutke u kojima tvoje srce diše slobodno. I ono najvažnije – često si nasmijan. Ljudi vide osmijeh na tvom licu, osjećaju tvoju ljubav prema bližnjemu.

Tada ti postane jasno: kuća, apartman, luksuzni stan, novi automobil – sve to koristi samo vlasniku, i to često samo kratko vrijeme. Ni to nije dovoljno da ispuni prazninu u duši. Materijalne stvari ne mogu donijeti unutarnji mir. One lako postanu okovi, a čovjek rob prolaznog. A kad postaneš rob prolaznog, izgubiš ono što je najvrjednije – izgubiš čovjeka u sebi. Ljubav prema bližnjemu.

Na kraju shvatiš koliko si zapravo bogat. Bogat jer si zadovoljan onim što imaš. Bogat jer znaš stati i zahvaliti. Bogat jer znaš izbjegavati susrete u kojima je prolazno bogatstvo važnije od ljudskog srca.

I dok tako razmišljaš, sjetiš se Evanđelja. Sjetiš se riječi koje Isus govori. Ako je On mogao čudesno nahraniti pet tisuća ljudi s nekoliko kruhova i riba, zašto bi ti brinuo? Zašto bi trčao za onim što ionako ne možeš ponijeti sa sobom? Zašto bi uložio život u ono što traje samo kratko?

Stavi Isusa ispred svega. Kad to učiniš, dobit ćeš mir koji nadilazi svako materijalno bogatstvo. Doći će zadovoljstvo koje nitko ne može oduzeti. Doći će blagoslov i, iznad svega – ljubav.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 01. 09. 2025.