Piše: Perotim

Jutro je bilo tiho, onako kako samo jutra u Međugorju znaju biti. Zvono s crkve svetog Jakova pozivalo je vjernike na ispovijed, a sunce se polako probijalo kroz oblake, stvarajući zlatne pruge svjetlosti na kamenitom tlu. U redu ispred ispovjedaonice stajao je muškarac srednjih godina, sklopljenih ruku, pognute glave. Na usnama mu se nije vidjela molitva, ali u srcu se odvijala prava oluja.

Zvao se Petar, i dugo nije bio ovdje. Prošlo je više od deset godina otkako je posljednji put prišao ispovjedaonici. Nije da nije vjerovao — vjerovao je, možda i više nego ikada, ali osjećaj krivnje koji ga je pratio činio mu se pretežak da bi ga izgovorio naglas.

Njegovi grijesi, kako ih je on nazivao, visjeli su nad njim poput teškog oblaka koji ne želi pustiti kišu.

Dok je stajao u redu, pogled mu je često bježao prema kipu Kraljice Mira. Ljudi su prolazili pored njega, neki u suzama, neki s osmijehom, svi s nekom svojom borbom i nadom.
„Kako da se susretnem s Tobom?“ — prošaptao je u sebi, osjećajući kako mu se dlanovi znoje.

U njemu se vodila tiha bitka između srama i čežnje, između straha i nade.

Tada, negdje duboko u njegovoj svijesti, začuo je glas. Blag, gotovo neprimjetan, ali jasan:
„Ti grešan nisi.“
Petar se trgnuo. Nije znao dolazi li taj glas iz njega samog ili iz nečeg većeg.
Ali odmah zatim, drugi glas — jači, odlučniji — rekao je:
„Unutra Ti si.“

I tada je znao. Nije pozvan na sud, već na susret.

Kad je konačno došao njegov red, zakoračio je u malu ispovjedaonicu. Svećenik je sjedio u tišini, pogleda smirenog, kao da je već znao sve što Petar nosi u sebi.
„Svećeniče, ja...“ — počeo je, ali riječi su mu zapele u grlu.
„Polako i smireno. Bog zna sve prije nego što izgovoriš.“
Te riječi srušile su sve zidove. Suze su mu potekle niz lice, a riječi su počele same teći — godinama zadržavane misli, pogreške, žaljenja, sve ono što je skrivao i od sebe samog.

Kad je završio, svećenik ga je tiho blagoslovio i rekao:
„Pokaj se, i u miru idi. Bog ti je oprostio.“

Petar je izašao van i zastao pred crkvom. Zrak je bio svjež, mirisao je na smokve i kadulju. Sunce mu je obasjalo lice, a negdje u daljini čuli su se anđeoski glasovi mladih koji su pjevali „Ave Maria“.
Na njegovom licu pojavila se radost kakvu dugo nije osjećao. Nije to bila samo sreća — to je bio mir. Onaj duboki, iskonski mir koji dolazi jedino kad se čovjek ponovno nađe u Božjim rukama.

Dok je hodao prema brdu Križevac, pogledao je prema nebu i tiho rekao:
„Hvala Ti, Isuse... što si me čekao.“

I u tom trenutku, činilo mu se kao da mu je netko nevidljiv položio ruku na rame — blago, nježno, kao otac koji grli sina koji se vratio kući.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 27. 10. 2025.