Piše: Perotim

Na nebu, među oblacima prepunim tuge, stajao je Anđeo, tiho i nepomično. Njegova bijela krila bila su umrljana prahom rata, a njegove oči, obično blistave poput zvijezda, sada su bile ispunjene suzama. Gledao je dolje, na svijet razoren sukobima, gdje je ljudska patnja bila bez kraja. Zemlja je bila natopljena krvlju, rijeke su nosile bol, a zrak je bio ispunjen vapajima koji su se dizali prema nebu.

Bio je svjedok svega. Vidio je nevine kako padaju, djecu kako vrište od straha, majke kako čvrsto drže svoje bebe, skrivajući ih od užasa rata. Vidio je vojnike kako padaju, jedan za drugim, dok su s usana izgovarali molitve. Vidio je starce, iscrpljene od tuge, i mlade ljude, njihove snove zakopane pod ruševinama.

Anđeo je plakao. Plakao je za svakim izgubljenim životom, za svakom majkom koja nije dočekala povratak svog sina, za svakim djetetom koje nije imalo priliku odrasti. Njegove su suze padale s neba poput kiše, tješeći zemlju koja je patila.

Ali tada je začuo glas. Glas koji nije dolazio ni s neba ni sa zemlje, već iz dubine njegova bića. Bio je to glas njegove misije, podsjetnik na ono zašto je poslan. Glas mu je govorio: "Ne plači, moj dobri Anđele. Tvoja tuga je opravdana, ali sada nije vrijeme za očaj. Pogledaj pažljivije."

I Anđeo je ponovno pogledao dolje, ali ovaj put nije vidio samo bol. Vidio je vojnike koji su žrtvovali svoje živote da bi spasili druge. Vidio je majke koje su, unatoč strahu, pružale utjehu svojoj djeci. Vidio je ljude kako dijele posljednji komad kruha s onima koji su gladni. Vidio je svjetlost u mraku, snagu u patnji, i ljubav u boli.

Shvatio je da, iako je zlo pokušalo uništiti, ljubav nikada nije prestala cvjetati. Svaki izdisaj nevinih bio je vapaj Bogu, a svaki vapaj bio je ispunjen nadom. Krv koja je natopila zemlju nije bila uzaludna – iz nje su nicali cvjetovi pravednosti, znakovi da će ljubav i istina pobijediti.

Anđeo je spustio glavu i izgovorio molitvu za sve one koji su patili, za sve one koji su pali. Znao je da je Božja ljubav jača od svakog zla, i da će doći dan kad će sve suze biti obrisane, a svi pravednici pronaći mir. Njihova imena neće biti zaboravljena, a njihova žrtva bit će poput svjetionika za one koji dolaze.

Sada je stajao uspravno, ne više opterećen tugom, već ispunjen vjerom. Na svojim krilima nosio je poruku – poruku nade, ljubavi i pravde. Jer znao je, kao što zna i Bog, da jedino istina i ljubav mogu osloboditi svijet od patnje i otvoriti vrata raja za pravednike.

Ne plači, moj dobri Anđele, jer i u najdubljoj tami svjetlost uvijek nađe svoj put.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 18. 11. 2025.