Prije nego što sam se prilagodila (da se ne lažemo, još se prilagođavam) hodanju s Isusom, bila sam osuđena na svoj vlastiti tempo.

Taj tempo je glasio ovako:

Odmah i sada.

Nema tu puno razmišljanja. Neka ideja mi padne na pamet, uzbudi me, znači da je genijalna, jer ja sam genijalna, i nema potrebe ni da se to zapiše na papir pa da malo odsjedi ili da se spomene nekome od obitelji/prijatelja da se o tomu malo razgovara. Neće oni to razumjeti, nisu oni kao ja. Ne trebaju mi negativni komentari. Ma kakvi, ideja je tu, treba biti odvažan i odmah krenuti u akciju. Što više o tomu razmišljam, bit će samo gore. Propustit ću svoju priliku. Ne znaš dok ne probaš! Pa što i ako je loša ideja, nešto ću iz nje sigurno naučiti. Ne može nikako biti beskorisno. Ja ću to napraviti, pa kud puklo, da puklo!

I obično pukne nakon nepunih nekoliko dana nakon čega slijedi preispitivanje svake životne odluke ikad donesene.

Kad ti se ovo događa iz dana u dan, hajde probaj ne bit anksiozan i depresivan.

Tako da sam ja zapravo morala jaaaaaako usporiti svoj tempo da bih mogla hodati s Njim. Jer On želi da i pričamo dok hodamo, a ne mogu pričat ako trčim. A neće On galamit da ga čujem, ako mu nisam do ramena kao da ga i nema.

Samo da ubacim ovdje jednu malu scenu od neki dan: Bila je subota i bilo je malo dosadno i nisam baš izlazila iz stana taj dan, pa sam pitala brata želi li ići trčati sa mnom. Usput rečeno, ja baš ne volim trčanje. Ali sam nekako specifična i za šetanje, jer ako je toplo vani, ne znam kako da se obučem. Kad hodam duže od 5 minuta, ugrijem se, a ne volim se znojit kad šetam. Pa je onda logično rješenje bilo da izađem na 20 minuta, da trčim i da se uznojim i to je to. Pošli smo brat i ja, upozorila sam ga odmah da ću mu vjerojatno biti malo spora. Čitavo je vrijeme on mene pratio 2 metra ispred mene, i to je bilo vrlo ljubazno. Tih zadnjih 5 minuta mu je valjda više dosadilo skakutat s jedne noge na drugu pa je simbolično, ne znojeći se, lijepo šetao pored mene dok sam ja „trčala“. On se smijao a ja sam uspuhivala.

Zašto uopće trčim?

Prije ću do Neba doći hodajući. Ako trčim, samo se prije umorim i moram češće odmarati, pa mi se više ni ne da, pa gledam kako drugi bolje i brže trče od mene.

Uglavnom, mislim da neću više trčati, i doslovno i figurativno.

Idemo mi polako, pa kud nas put odvede.

P.S. Ako nekad u tridesetpetoj odlučim da želim trčat maraton, napisat ću nešto o tomu kako je trčanje baš super.

Tvoja sestra u Kristu

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 03. 03. 3036.