Piše: Biserka Krapić

U potrazi za mirom

Još jedan poraz čovječanstva,

koje očito ne može bez razaranja i rata.

Svako toliko na drugoj lokaciji izbije

krvoproliće i nasilje.

Dok pokušavam dobiti odgovore,

suze klize od pogleda na prizore.

Kako ostati ravnodušan,

kako ne misliti, kako tužan ne biti?

Zašto ljudi ne mogu shvatiti,

zašto se ne mogu duhovno obnoviti,

zašto jednom ne razumiju,

da ne postoji opravdanje nasilju?

Mogu samo gledati,

molitve u nebo uzdizati,

i protivno svemu što vidim

bezuvjetno, Tebi Bože, vjerovati.

Da svaku ćeš pravednu dušu za nebo spasiti,

da svako ćeš trpljenje nebom nagraditi,

da svaki pravdan život ćeš opravdati,

da mnoge ćeš sebi s desna postaviti.

Što drugo u ovom kaosu,

svijetu bez poretka i reda,

svijetu nasilja,

kojem samo ljubav treba.

Kada bi u svakome brata vidio,

tada bi čovjek čovjeka volio.

Ali, nije tako nikada bilo,

i ne nadam se da će biti.

Stojimo neprekidno na rubu života i smrti.

Ipak, ništa me rastaviti neće od ljubavi Tvoje i vjere.

One koja razumije, da sve je ovo ionako prolazno,

Tebe i vječnosti nedostojno.

I ne, nije ravnodušnost,

nego samo nemogućnost,

da promijenim ikoga i išta osim sebe,

i gledam i dalje očima vjere.

Pa što i da sutra me ne bude,

jednom ionako otići moram,

Zato za jedno Te samo molim Gospodine,

ne daj da ta vjera nestane.   

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 06. 03. 2026.