Piše: Perotim

Ne mogu a da se ne osvrnem na vas koji gotovo svakodnevno na svojim profilima dijelite samo tamne i teške misli. Kao da vas uvijek netko laže, ogovara, trača ili vam podmeće nogu.

I pitam se: ako vjerujete da je sve to neistina, zašto vas to toliko opterećuje?

Zar je moguće da u vašem životu baš sve izgleda tako hladno i tamno? Zar sunce ne grije nad svima? Zar vjetar, mećava i hladnoća biraju samo vas? Zar se i drugi ne okliznu na poledici, ponekad padnu, pa se opet usprave i nastave dalje – često ne dopuštajući ni drugima da primijete njihov pad?

Zašto toliko samosažaljenja? Zašto izgubljeno povjerenje u vlastitu snagu? Zašto tolika briga o tome što će drugi reći ili misliti?

A tko su uopće ti ljudi koji imaju toliku moć da vam oduzmu mir?

Možda je dovoljno samo razumjeti da su i oni ljudi – krhki, ranjivi i ponekad izgubljeni u vlastitim borbama. I oni nose svoje terete, i oni ponekad traže pomoć, iako to ne znaju izgovoriti.

Možda vam nisu neprijatelji. Možda ste baš vi njihov lijek.

Promatrajući puža u njegovoj kućici, pomislim kako on nikada ne može doći drugome pužu u njegov dom i biti njegov gost. Svaki nosi svoj mali svijet na leđima.

Nismo li i mi postali slični? Zatvoreni u vlastite oklope, opterećeni brigama i povredama, pa više ne vidimo ljepotu u ljudima oko sebe – u susjedima, prijateljima, prolaznicima. Primjećujemo samo ono loše, samo smeće koje nam ponekad netko prospe pred noge.

A gdje je nestala ljubav?
Gdje su nestali naši osjećaji?
Što je to ispunilo naša srca?

Jesmo li dopustili da u njima raste samo korov, koji polako guši sve dobro u nama i oko nas?

Zato posadimo u svoja srca mirisne ruže. Neka njihov miris ispuni prostor u nama i oko nas. Neka potisne gorčinu i rastjera tamu, bez obzira odakle ona dolazila.

Jer i ako se ponekad ubodemo na trn ruže, to nas neće navesti da je posiječemo niti da je mrzimo.

Ruža svoj miris ne skriva.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 07. 03. 2026.