Foto: Foto: DDP / Unsplash
Piše: Krešimir Stjepan Pećar (3/2026.)
RASPELO BEZ RUKU
U jednome malenom selu u Njemačkoj, koje je tijekom Drugoga svjetskog rata bilo gotovo do temelja srušeno, nalazila se crkva s prastarim raspelom koje su mještani posebno štovali. Kada je započela obnova crkve, seljani su među ruševinama pronašli to prekrasno raspelo, ali bez Isusovih ruku koje su otkinute od njegova raspetog tijela tijekom bombardiranja. Nisu znali što učiniti s njime: jedni su smatrali da je bolje restaurirati ga i postaviti mu nove ruke, budući da je bilo vrlo staro i iznimno vrijedno; drugi su smatrali da je bolje naručiti kopiju. Na kraju su, nakon mnogo razmišljanja, odlučili postaviti raspelo koje je oduvijek krasilo oltarnu sliku onakvo kakvo su pronašli, ali uz sljedeći natpis: »Moje ruke ste vi...« Tako ga se i danas može promatrati nad oltarom.
KRŠĆANSTVO NIJE ZA SLABIĆE
Od prvih dana kršćanstva, dok je Utjelovljeni još hodao ovom zemljom, bilo je sasvim razvidno da kršćanstvo nije za slabiće. Sjetimo se samo kolike su žrtve mučenika - od prvorođenca – Isusa - zatim Stjepana prvomučenika, apostola, prvih kršćana pa nadalje, sve do današnjih dana, koliko je prolivene krvi za Istinu, za Ljepotu, za Dobrotu, za zajedništvo. Za samu Ljubav.
„Bog nam se javlja u beznačajnom obličju komadića kruha, ne objavljuje se u svojoj slavi, ne nameće se neodoljivo nego kroz naš život prolazi poput sjene umjesto da podigne stijeg svoje moći iznad svega što postoji. Kolike duše tišti sumnja, jer se Bog ne očituje kako one očekuju.“
(J.Leclerq:“ Siguiendo el ano liturgico“)
Od nas „običnih“ kršćana laika, uglavnom se ne traži mučeništvo, iako nije isključena niti ta mogućnost. Ali traži se gorljivost, traži se vjera i povjerenje, svakodnevni odnos s Isusom, urastanje s braćom i sestrama u zajednicu Kristovih vjernika - Crkvu… Traži se, ako je potrebno, i bratska opomena izrečena s ljubavlju, ohrabrujuća riječ, međusobno praštanje, motivacija da, teškoćama usprkos, nastavimo dalje zajedno.
CRKVA U POTRAZI ZA ČOVJEKOM
Svatko ima mogućnost biti ili ne-biti članom te zajednice - Crkve. Kojigod bolestan – bolestan, kojigod star – star, svatko prema svojim (ne)mogućnostima. Koji hoće i mogu – traže se i nalaze, mole i kleče i za one koji ne mogu, uređuju tu našu zajedničku kuću, razgovaraju, skrbe se da ništa ne nedostaje, bdiju... Raduju se i tuguju, bodre i polako napreduju u karizmi – služenju Bogu, ljudima, Crkvi. Ljubav prema Bogu je u ustrajnosti, pa ako je potrebno, i u stalnom započinjanju ispočetka.
Želja da više ljubimo Krista, stalna borba protiv vlastitih nedostataka i slabosti, kajanje za grijehe i započinjanje čist iznova, to je ulje u našim svjetiljkama. Gospodin nas treba i očekuje. On nema drugih ruku osim mojih i tvojih, nema drugih srdaca osim mojega i tvoga, nema drugih ljudi osim tebe i mene.
„Frater qui adiuvatur a fratre, quasi civitas firma“.
Brat kojemu brat pomaže, jak je kao utvrđeni grad.
(usp. LXX, Izr 18,19)
Crkva postoji već 2000 godina i ide dalje. Mala je i čini se da je sve manja. Imamo svojih ljudskih padova, komunikacijskih problema, povremenih uvrijeđenosti poradi vlastitih ranjenosti koje rješavamo u hodu s Gospodinom, subraćom i svećenicima…Bit ćemo pitani na Sudu kako smo upravljali Imanjem koje nam je dano na upravu dok se Gospodar ne vrati? Pet po pet, dva po dva ili tek jedan, iz straha zakopan, talent?
Koliko ću Mu zaista moći vratiti? (usp. Mt 25,14-30)
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 01. 05. 2026.
