Foto:Shutterstock

Piše: Biserka Krapić

Zna Bog da je ljeto bilo dinamično, pa je produžio sunčane dane. Bilo je lijepih, važnih događaja, šaroliko, s puno ljudi i u nekim trenucima prilično zahtjevno. Visoke temperature tjeraju me do mora na hlađenje, inače bih ostala u kući i uhvatila se nečeg drugog.

Na moru je puno ljudi oko mene, pozdravimo se, prepoznajemo, ponekad se pojavi netko, koga poznajem dublje, s kim mogu ući u neku komunikaciju. Ako nikoga nema, razmišljam, i dok plivam i dok se sunčam. Uvijek naiđe neki poticaj izvana, i misli odu jako daleko, široko i duboko.

Danas o onima koji su sami, jer nisam srela baš nikog poznatog. Ako si u životu otvoren ljudima, tijekom puno godina, iz razgovora čuješ i puno priča. Za mene su one dragocjene, jer po njima bolje razumijem i prihvaćam druge, ali i gradim i pročišćujem svoje stavove. Ponekad ih usavršim preko tuđih stavova, a ponekad moje stav pomogne drugima. Ne moraš uvijek graditi iskustvo preko svoje priče. Ako tako radiš, može se dogoditi da se stalno vrtiš u istoj priči, jer ju ne možeš procijeniti i ocijeniti je li dobra ili ne. Tuđa iskustva mogu ti donijeti neku statistiku, shvaćanje da se manje-više svima događa isto, samo preko različitih situacija.

Misli me danas vode mojim bakama, možda jer su ovo bili intenzivni dani druženja s unucima. Sjećanja idu u ono što znam o njima i što sam imala prilike dijeliti s njima kao unuka. Nisam imala ista druženja sa svojim bakama, kao što moji unuci imaju sa mnom. Jednu nisam niti upoznala, osim preko pisama.

Razmišljam o tome kako su obje postale udovice u jako mladim godinama. Baka Ana imala je petoro, baka Veronika četvero djece. Iako udovice, bez obrazovanja, sredstava za život, nastavile su život same s djecom.

Baku Anu, našu "staru mamu", kako smo ju zvali, jako sam dobro poznavala. Pričala mi je, da joj je bio ponuđen brak, nedugo nakon djedove smrti. Jedan od "prosaca", davnih mi se godina i predstavio, kada je čuo da sam njezina unuka. Djed je umro u 38. godini života. Jedan pošten čovjek bez djece, obitelji, htio ju je oženiti i prihvatiti njezinih petero djece. Iako bez sigurne egzistencije i s pogledom da čovjek nije imao svoju djecu, pa je mogla vjerovati da će biti zamjenski otac njezinoj, nije pristala. Nije imala nikakve zapreke, niti kao vjernica, jer kao udovica može krenuti ispočetka. Nije htjela zbog svoje djece.

Isto je bilo i s drugom bakom Veronikom. Ne znam koliko je točno imala godina kada je djed umro, ali rodila je moju mamu, kada je imala 38. godina. Moja mama bila je još djevojčica kada su doselili u Slavoniju, bez tate, koji je umro u Zagorju. Kada je moja mama odselila iz Slavonije u Rijeku, nakon udaje, godinu prije moga rođenja, baka se došla pozdraviti s njom i otišla sinovima u Australiju.

Niti jedna nije htjela dovesti djeci "očuha". Nisu imale nikakve prihode, ali uspjele su ih podići do punoljetnosti, siromašno i pošteno, a dalje su sami gradili živote i brinuli sami o sebi, stvarali svoje obitelji. Djeca su im uzvratila u stare dane na isti način, brinući se o njima. Ostale su u zajedništvu s djecom i unucima, praunucima, do kraja života. Puno teže bi bilo da su njih dvije imale nekog drugog u svojim životima.

Mama mi je postala udovica u 60. godini, svekrva u 66. godini. Bilo mi je nezamislivo, da dobijem očuha, iako sam imala 36 godina kada mi je umro otac. Bila mi je jako tužna pomisao da bi netko ušao u dom koji je gradio moj tata za svoju obitelj, s mamom i s nama, djecom. Ne gledajući materijalno i zidove, puno je tu emocija. Bila mi je tužna i pomisao da mama ode negdje, gdje nisam slobodna doći joj u posjet, kao u njezin i tatin dom. Znam da to više ne bi bio isti odnos. O čemu bi uopće pričale? O tati, o onome što smo dijelile s tatom dok je bio živ ne bi mogle pred drugim čovjekom. Izbjegavali bi temu tate. A ne pričati o tati, bio bi grijeh za mene, u kući u koju je utkan za svoga života, ili u kući u kojoj tko zna da li bi uopće moja mama dobrodošla, ako čovjek ima djecu. Znala sam da bih morala prihvatiti, da je to odlučila. Niti bih joj htjela, niti mogla zabraniti. Netko tko ne razmišlja tako, reći će da je to bilo egoistično misliti, bili smo odrasli. Uvjerena sam da to s pozicije djece nikada nije lako prihvatiti, jer moraš kontrolirati govor, uspomene, reducirati što reći. Život se nastavlja u tom slučaju u nekoj površnosti, s nogom na kočnici na svakom susretu, neiskreno.

Poznajem par muškarca u svom okruženju, koji su učinili isto što i moje bake. Ostali su nakon smrti supruge sami s djecom. Nisu htjeli dovesti "maćehu", kako se grubo zvala ona koja mijenja mamu. Izvana može izgledati sve OK, ali rijetko gdje je to zaista dobar odnos. Ispod fasade se skrivaju rane iz kompleksnosti odnosa. Ne bih se voljela naći u takvom odnosu. Život je dovoljno težak i kada su u zajednici biološki roditelji i djeca, koji se vole i imaju dobar brak. Čak i kada je jedan od roditelja udovac ili udovica, a kamo li kada su u pitanju rastave. Nema lakog puta za djecu, bez obzira na dob i spol.

Ne moraju poočim i pomajka nužno biti loši, koliko je taj odnos s djecom, zasnovan na pomanjkanju ljubavi sa strane djece, ako su se roditelji rastali. Čak i da je roditelj umro, jer smatraju to izdajom roditelja kojeg više nema. Osim toga, netko drugi uzurpira njihovog jedinog roditelja i teško je pobijediti sve ono što djeca prolaze. Može se dogoditi da i taj netko drugi ima pomanjkanje ljubavi za djecu, iako je u vezi s njihovim roditeljem. Ne mora biti zainteresiran za djecu. Nedostatak ljubavi ranjava.

Danas se koriste imena "pomajka" i "poočim",zbog bivših imena koja su u startu nagoviještala grube odnose. Ako "zamjenski" roditelji nisu uključeni u život od najranijeg djetinjstva djece, nemaju nikakvih dodirnih točaka, nikakvih priča iz života, sudjelovanja u životu djece, odrastanju, nije bilo žrtve za djecu i odnos jednostavno ne postoji. Ne možeš stvoriti uspomene kojih nema, niti odnos, ako nije zasnovan na zajedničkoj povijesti. Teško je graditi povijest ako je netko već odrastao, ili već u fazi da sami imaju momke ili djevojke.

Znam koliko brak može biti težak. Razumijem rastave braka, ako su ljudi dali sve od sebe da ga spase, oboje. Ako samo jedan daje sve od sebe, neće uspjeti. Postoje razlozi zbog kojih bih se rastala, nakon pokušaja spašavanja braka, i dovoljno vremena da vidim da ne ide u dobrom smjeru. Ako ide, mogu oprostiti, na to me poziva i vjera. Ako ide pokajanje i promjena. Očekujem to i za sebe od druge strane. Ne bih mogla prijeći preko svega, pogotovo ne preko ovisnosti koju druga strana ne želi liječiti, i ponovljenog fizičkog zlostavljanja. Mislim, i mislila sam i davnih godina, na isti način. Da sam ostala sama, bilo kao udovica, ostavljena, ili da sam sama otišla iz braka, učinila bih isto što i moje bake.

Niti slobodan muškarac, niti rastavljen, a kamo li još uvijek oženjen. Ulaskom u tuđi brak, prije nego je isti završio, sve i da je u procesu raspadanja, postaješ jedan od razloga rastave braka. Ponekad postaješ okidač, a nerijetko i razlog, uzrok, ubrzaš ga. To se ne može promijeniti na vremenskoj crti života. I to je nešto što se teško prihvaća, pogotovo kod djece, ali i šire. Djeca traže krivca, a ne mogu lako osuditi roditelja, jer ga vole.

Ući u tako komplicirane i kompleksne odnose s gomilom ljudi, jer svi vuku neke obitelji sa sobom, i ranjenu nutrinu, za mene bi bilo kaos i anarhija. Sve i da nemam u sebi vjersku dimenziju koja mi je vrlo rano dala spoznaje što bih učinila kada bih ostala sama.

Ne osuđujem druge, pišem što mislim da ne bih mogla. Iz današnjih poticaja koje su mi donijele moje bake. Čine se danas svete žene, za žrtvu i odricanje, koje su iznijele. Zahvalna sam za to što ih danas nosim u svojoj povijesti, pa su mi podsjetnik. Vjerujem da ih je dočekala nagrada neba u vječnosti, i molim da i meni pomognu molitvom, da hodam ovim svijetom u dostojanstvu.

Nije to razmišljanje od jučer. Niti dok sam bila jako mlada nisam razmišljala ni o kakvoj drugoj opciji u mom životu, iako sam bila daleko od dubine spoznaja i vjere. Majčinski instinkti su mi bili izuzetno jaki. U svakoj životnoj dobi postoje ponude sa strane, i kada nisi i kada jesi u braku.

Obitelj je sveti sakrament, blagoslov, dar od Boga, SVETINJA. Ako ti je obitelj svetinja, sve drugo kontroliraš snagom odluke, volje. DJECA, koju mi je Bog dao, sve i da više nisam s njihovim ocem, moja su ljubav.

Između mog rođenja i rođenja moje bake Veronike je 62 godine, 52 između mene i moje bake Ane. Između mene i moje mame 24, 17 između svekrve i mene, a stavovi isti. Okolina se mijenja, ali srce je isto. Stavovi mogu živjeti i nadživjeti generacije. Neke stvari su vječne. Zato Božja riječ živi i danas. Ona vrijedi za sva vremena.

Danas sam sama na kupanju, ali nisam sama, nisam usamljena u mislima, duši. U miru sam. Postoji put koji donosi istinski mir, i put koji donosi duboki nemir u duši. Mir je s Bogom, biti na Njegovom putu, s Njegovim savjetima ne mogu pogriješiti. A On kaže da ne mogu imati mir, ako drugima donosim nemir.

Današnja kava u "Morskom vepru", uz točku na "i" ovog sadržaja. Ne treba ti nitko, za popiti kavu. A možeš ju popiti i s bilo kim, ako ti je srce čisto, vjerno. Pogotovo kada imaš dovoljno godina, da znaš upravljati svojim životom. Tako je bilo u mojim 20.-tima, tako je i danas. Danas je lako.

Izvor: RM BiH
Objvljeno: 31. 08. 2026.