icn2.png

» FM 89,4 MHz Mostar i okolica » FM 97,8 MHz Fojnica i Visoko » FM 98,9 MHz Banja Luka » FM 101,2 MHz Jajce » FM 103,3 MHz Sarajevo, Kreševo, Kiseljak, Travnik, N. Travnik i Vitez » FM 105,7 MHz Žepče, Maglaj i Zavidovići » Putem interneta: www.radiomarija.ba » Pretplatnici HT ERONETA, putem HOME TV » Pretplatnici BH TELECOMA putem MOJA TV » Pretplatnici Telemach

logo2

Duh i Crkva – unutarnje jedinstvo posljednjih članaka Vjerovanja

what a strange church forgives pope 1036037 1280

Potraga za ispunjenjem naših brojnih čežnji je ono što ljude vodi kroz život u jednom ili drugom smjeru. Živimo u vremenu kojim vlada uvjerenje da je život kratak i trebamo ispuniti te čežnje na bilo koji način. Takav mentalitet ljude vodi u pogrešnom smjeru od stvarnog ispunjenja i umjesto toga ih vodi ugrožavanju samih sebe. Ljudi se nađu u zabludi; osjećaju se prazni, ožalošćeni, nevažni, zanemareni i ogorčeni.

Gdje bismo, onda, trebali tražiti kako bismo pronašli istinsko ispunjenje svih naših čežnji? Pronalazimo naše ispunjenje u Kristu i zapravo shvaćamo da na naše čežnje odgovara sedam sakramenata koje Crkva nudi svojim članovima.

Pročitajte kako svaki od sedam sakramenata ispunjava posebnu duboku čežnju srca!

Sakrament krštenja: čežnja za pripadanjem
Jedna od čežnji koja je najčešća u svijetu je čežnja pripadanja. Od najranijih godina nalazimo se uhvaćeni u vrtlog društvenog života koji se stalno mijenja. Sviđamo li se drugima? Jesmo li prihvaćeni? Jesmo li poznati? Većina ljudi se s godinama navikne na to tko su i sve manje postaju usmjereni na stvari kao što je popularnost, ali usprkos tome čežnja za pripadanjem ostaje. Zašto? Što je tako moćno u toj ideji pripadanja da ostaje čežnja koja nadilazi onu mladenačku čežnju za uklapanjem?

Istina iza ove čežnje je ta da čeznemo pripadati nečemu većem od nas samih. Potraga za nečim većim može odvesti ljude na neka opasna mjesta, ali na kraju krajeva ta čežnja je dio nas koji žudi za vezom s Bogom i društvom s njegovim narodom. Što nam je, dakle, Bog dao da bi ispunilo čežnju za pripadanjem? Sakrament krštenja. Primamo Duha Svetoga kroz svoje krštenje i shvaćamo da pripadamo Bogu i da smo članovi njegove sveopće Crkve.

Sakrament pomirenja: čežnja za mirom
Još jedna nadmoćna čežnja koju doživljavamo usred nevjerojatne i neograničene količine kaosa u svijetu i našim životima je čežnja za mirom. Okruženi smo bukom, bilo na ekranima, na ulicama ili jednostavno u našim glavama. Ova ili ona vrsta buke je neizbježna. Druga razina buke koja muči pojedince je buka vlastitih pogrešaka. Većina ljudi želi živjeti dobre živote, ali previše je grijeha i patnje koja nas sve okružuje i zbog koje se ispravni putovi čine užima. Krivnja zbog prošlosti nas proganja, a tjeskoba zbog budućnosti nam se ruga.

Čežnja za mirom nikada nije bila veća i nikada je nije bilo teže postići. Pa kako je onda postižemo? Pomoću sakramenta pomirenja. Dok se pripremamo za ispovijed i ulazimo u ispovjedaonicu, rika buke krivnje i tjeskobe može narasti, ali čim ispovjedimo svoje grijehe i dobijemo odrješenje i pomirenje s Bogom, ona će prestati i imat ćemo mir. Jednostavno nema drugog načina da istinski pronađemo mir, nego da pronađemo sebe kao jedno s Bogom.

Sakrament Euharistije: čežnja da budemo nahranjeni
Neke čežnje koje guraju ljude su više od obične čežnje… one su potrebe. Takva je potreba za hranom. Ljudi trebaju hranu, ali potreba za hranom tako često postane iskrivljena i pretvori se u čežnju. U ovom svijetu hedonizma, okruženi smo hranom koja je napravljena s isključivom svrhom zadovoljenja. Ona ima vrlo malu ili uopće nema sposobnost hraniti nas i održavati. Ona je pokušaj da ispuni naše čežnje, da budemo ispunjeni nečim što će nas zaista zadovoljiti. Ali je li to ono zadovoljstvo koje zaista tražimo i što je to što će zapravo ispuniti ovu čežnju?

Sakrament euharistije. Čežnja koju pokušavamo zadovoljiti dok smo zauzeti punjenjem samih sebe hranom i užitkom kao stilom života jest čežnja da budemo ispunjeni Isusom. Bog nam je dao ovaj nevjerojatan dar u obliku sakramenta svete euharistije i doslovno možemo biti ispunjeni tijelom, krvlju, dušom i božanstvom Isusa Krista. Kada to znamo, čim drugim možemo iskreno reći da čeznemo biti nahranjeni?

Sakrament potvrde: čežnja za vodstvom
Ako posjetite bilo koju knjižaru, pronaći ćete dokaze još jedne snažne čežnje koju ljudi imaju, čežnje za vodstvom. Police s knjigama o samopomoći pucaju po šavovima od različitih metoda kako biti vođen. Potreba za time da budemo vođeni je tako velika da ljudi kupuju knjigu za knjigom kako bi pronašli „pravi put“. Ljudi se okreću knjigama, časopisima, roditeljima, učiteljima, savjetnicima, životnim trenerima, svećenicima, prijateljima, Facebooku… Niti jedna od ovih stvari nije sama po sebi loša. Potreba za time da budemo vođeni je toliko snažna da nas čežnja može voditi do manje idealnih izvora vodstva. Koji je dakle posljednji izvor vodstva za naše živote i kako ga pronalazimo?

Sakrament potvrde. Po drugi put u životu katolika, potvrda označava povoljan trenutak primanja Duha Svetoga. Krizmanici odlučuju dopustiti mu da djeluje kroz njih i da ih vodi u njihovim životima. Tko može biti bolji vođa našega života od Boga? Odgovor je jednostavan… nitko.

Sakrament svetoga reda: čežnja za vođenjem
Što s ljudima koji su napisali knjige za samopomoć koje smo gore spomenuli? I s onima koji vole kada ljudi traže njihov savjet pa mogu ponuditi vođenje? Čežnja za vodstvom je svakako snažna čežnja kao što je i čežnja za vođenjem. Ljudi žele pomoći drugima i žele pomoći ljudima s njihovim jedinstvenim znanjem i iskustvom. To je prekrasna čežnja. Pa kako to mogu postići? Pišući knjige ili članke koji su namjenjeni da pomognu usmjeravati čitatelje, dijeleći nadahnjujuće sadržaje na Facebooku kako bi ohrabrili prijatelje i obitelj, dozvoljavajući samima sebi da budu otvoreni i iskreni sa svima kako bi drugi mogli učiti iz njihovih života i iskustava ili učeći kako bi bili učitelji ili savjetnici? Svakako!

Sve su ovo djelotvorni i prekrasni načini za ispunjavanje čežnje za vođenjem drugih. Za muškarce koji čeznu voditi druge prema smislu života iznad svega drugoga, Bog je ustanovio sakrament svetoga reda. Biskupi, svećenici i đakoni Katoličke Crkve primaju sakrament. Čineći tako, dopuštaju sebi da ih Bog koristi kako bi vodio poput pastira svoj narod prema sebi i prema nebu.

Sakrament bolesničkog pomazanja: čežnja za snagom
Još jedna čežnja čiju nadmoć nije teško utvrditi je čežnja za snagom. Listajući časopise, pregledavajući Facebook, gledajući televizor, čak i vozeći se pokraj kvartovske teretane prepune ljudi uviđamo jasno da mnogi ljudi čeznu za snagom. Premda, ne čeznemo samo za tjelesnom snagom. Čeznemo, također, za snagom duha. Pričamo o ljudima koji se hrabro bore protiv bolesti, vojnicima koji se vraćaju kući iz rata izranjeni, ali ne slomljeni, ženama koje postaju direktorice tvrtki i voditeljice nacija usprkos svim izgledima i drugim sličnim pričama koje se šire preko društvenih mreža poput požara i koje se smatraju simbolom nadahnuća za druge.

Ove su priče zaista nadahnujuće i svakako prikazuju snagu u najboljem izdanju. Ipak, niti jedna od njih ne daje odgovor na pitanje kako su ljudi sposobni pronaći takvu snagu. Svi znamo da, čak i ako to nismo još sami doživjeli, u budućnosti bi mogla doći vremena kada ćemo se morati suočiti s jednim od ovih neočekivanih izazova. Nadamo se da ćemo tada moći, kao i toliki drugi, pokazati snagu.

Gdje nas, dakle, ova čežnja za snagom vodi, posebno tijekom teških razdoblja naših života? Sakramentu bolesničkog pomazanja. Ovaj sakrament nam daje posebnu milost koja nas osnažuje i pomaže nam potpuno prigrliti Božju volju za naše živote. Omogućuje nam da živimo kroz iskušenja i patnje s nadom i milošću.

Sakrament ženidbe: čežnja da volimo i budemo voljeni
Središnji izraz u trećem dijelu Vjerovanja prema grčkom praizvorniku glasi jednostavno: “Vjerujem u Duha Svetoga.” Objekt u toj rečenici u grčkom izvorniku nema člana. To je vrlo važno kad se želi objasniti izvorni smisao tog izričaja. Jer, iz toga proizlazi da je taj vjerski članak bio zapravo ponajprije shvaćen u svjetlu povijesti spasenja, a ne u intratrinitarnom smislu.

Duh Sveti je dar Božji zajednici onih koji vjeruju u Krista!
Drugim riječima, treći dio Vjerovanja ne upućuje u prvom redu na Duha Svetoga kao treću osobu u božanstvu, nego na Duha Svetoga kao dar Božji koji je dan zajednici onih koji vjeruju u Krista.

Dakako, time nije isključen trinitarni smisao, smisao koji se odnosi na trojedinoga Boga. Sav Credo izrastao je iz onog trostrukog pitanja kod krštenja: o vjerovanju u Oca, Sina i Duha, pitanja koje se, opet, temelji kod Mateja (Mt 28,19). Utoliko najstariji oblik naše vjeroispovijesti, predstavlja čak jedan od najznačajnijih izvora za trinitarnu sliku o Bogu.

Tek kad su se postupno pitanja kod krštenja proširila u razrađeniji tekst Simbola, ostala je trinitarna struktura ponešto prikrita. U taj je tekst, kao što smo vidjeli, sada bila ugrađena sva Isusova povijest od začeća do ponovnog dolaska, a to je sačinjavalo srednji dio Vjerovanja. To je pak dovelo do toga da se sada prvi dio shvaćao više povijesno, jer se bitno dovodio u odnos s poviješću stvaranja i pretkršćanskim vremenom. A time je neizbježno moralo doći do toga da se i sav tekst shvati povijesno.

Tako se treći dio morao shvatiti kao produžetak Kristove povijesti darovanjem Duha, dakle kao ukazivanje na „svršetak vremena“ između Kristova prvog i drugog dolaska. Tim razvojem, dakako, trinitarno gledanje nije uklonjeno, kao što se ni pitanja kod krštenja nisu odnosila na nekog bespovijesnog, onostranog Boga, nego na Boga koji je okrenut prema nama.

Jedinstvo povijesti i bića – izvorno jedinstvo kršćanskog mišljenja
Stoga je za najstarije etape kršćanskog mišljenja karakteristična interferencija gledanja u svjetlu povijesti spasenja i trinitarnog razmatranja. To se tek kasnije sve više zaboravljalo na štetu same stvari, tako da je došlo do rascjepa na teološku metafiziku s jedne strane, a s druge strane na teologiju povijesti: one će ubuduće stajati jedna pored druge kao dvije potpuno različite stvari, razvijat će se ili ontološka spekulacija ili pak antifilozofska teologija povijesti spasenja, a pri tom će se na uistinu tragičan način gubiti izvorno jedinstvo kršćanskog mišljenja.

U svom ishodištu to mišljenje nije ni samo „povijesnospasenjsko“ ni samo „metafizičko“, već ga obilježuje jedinstvo povijesti i bića. U tom se krije velik zadatak upravo i za današnji teološki rad, jer i njega opet razjedinjuje ta dilema.

Duh Sveti – moć kojom proslavljeni Gospodin ostaje nazočan usred povijesti svijeta
No ostavimo po strani ova općenita razmišljanja i pitajmo konkretno, što znači naš tekst ovakav kakav je sada. Kao što smo već vidjeli, u njemu se ne govori o nutarnjem Božjem životu, nego o Bogu ukoliko je on okrenut prema vani, o Duhu Svetomu kao moći kojom proslavljeni Gospodin ostaje nazočan usred povijesti svijeta kao princip jedne nove povijesti i jednog novog svijeta. Iz takve orijentacije nužno je slijedila još jedna posljedica. Kako ovdje nije riječ o Duhu u smislu božanske osobe, već u smislu Božje moći u povijesti, povijesti koja je započela Isusovim uskrsnućem, to je rezultiralo time da je u svijesti molitelja ispovijedanje o „Duhu“ sraslo s ispovijedanjem o Crkvi.

Time je, uostalom, samo praktički primijenjena interferencija između Trojstva i povijesti spasenja, o čemu smo već ranije raspravljali. I opet smo prisiljeni ustvrditi kako je i tu bilo zlosretno kad se ta interferencija u toku kasnijeg razvoja raspala. Time je podjednako nanesena šteta i nauci o Crkvi i nauci o Duhu Svetomu.

Širina Duha ne da se ograničiti svjetovnim kategorijama moći
Crkva se sada nije više shvaćala pneumatsko-karizmatički, već isključivo u svjetlu utjelovljenja, to jest kao odveć zemaljska datost, pa se na kraju počela potpuno tumačiti svjetovnim kategorijama moći. A time je presiječen korijen i samoj nauci o Duhu Svetomu; dalje je ona bijedno životarila još samo u raznim stilovima čiste pobožnosti ili se potpuno povukla u opću spekulaciju o Trojstvu, pa je tako praktički ostala bez ikakve prave funkcije za kršćansku svijest. Ovdje tekst naše vjeroispovijesti postavlja posve konkretnu zadaću: učenje o Crkvi mora svoje ishodište imati u učenju o Duhu Svetomu i njegovim darovima.
A cilj tog učenja jest nauka o povijesti Božjeg odnosa prema ljudima, odnosno o funkciji Kristove povijesti za čovječanstvo kao cjelinu. Time nam ujedno postaje i jasno u kom se

pravcu mora kristologija razvijati: ne smije se razvijati kao nauka o Božjoj ukorijenjenosti u svijetu koja na osnovu Isusova čovještva tumači Crkvu u odveć unutarnjesvjetskom smislu. Krist ostaje nazočan djelovanjem Duha Svetoga, s njegovom otvorenošću, širinom i slobodom, koja doduše ne isključuje institucionalnost, ali ograničuje njezine pretenzije i ne dopušta da jednostavno poprimi oblike kakve posjeduju svjetske institucije.

Zajedništvo svetih
Ostali izričaji što se nalaze u trećem dijelu Simbola tek su razrada osnovne tvrdnje toga dijela: „Vjerujem u Duha Svetoga“. A ta razrada ide u dva pravca. Prvi susrećemo u spominjanju zajedništva svetih; doduše, takvog sadržaja u starom tekstu rimskog Vjerovanja nije bilo, no ipak je to dobro prvobitne Crkve. Zatim slijede riječi o otpuštenju grijeha. Te dvije tvrdnje treba shvatiti kao konkretizacije onoga što se govori o Duhu Svetomu, kao prikaz kako Duh djeluje u povijesti. Obje tvrdnje imaju i izravno sakramentalno značenje, čega smo mi danas još jedva svjesni. Naime, riječima o zajedništvu svetih u prvom je redu ukazano na euharistijsko zajedništvo, koje u Gospodinovu Tijelu povezuje sve Crkve rasute po svijetu u jednu Crkvu.

Riječ „sanctorum“ („svetih“) izvorno se dakle ne odnosi na osobe, nego na svete darove, na sveto što ga je Bog poklonio Crkvi u njezinom euharistijskom slavlju kao jedinu i pravu vezu jedinstva. Crkva se, dakle, ne definira po svojim službama niti po svojoj organizaciji, nego po službi Božjoj što je vrši: ona je zajednica stola okupljena oko uskrslog Gospodina koji je posvuda skuplja i ujedinjuje.

Naravno da se vrlo brzo taj pojam počeo prenositi i na osobe koje su sjedinjene i posvećene jednim i svetim Božjim darom. Crkva se počela shvaćati ne više samo kao jedinstvo euharistijskog stola već kao zajednica onih koji su, na temelju jedinstva stola, i međusobno jedno. Na osnovu pak toga, uskoro u pojam Crkve ulazi i jedna kozmička širina: zajednica svetih o kojoj se ovdje govori prelazi granicu smrti; ona međusobno povezuje sve one koji su primili jednoga Duha i njegovu jedinstvenu i životvornu moć.

Oproštenje grijeha
Naprotiv, riječi o opraštanju grijeha smjeraju na drugi sakramenat na kome se isto zasniva Crkva – na krštenje. A odatle se onda pogled vrlo brzo prenio i na sakramenat pokore. Isprva se krštenje promatralo kao veliki sakramenat oproštenja, kao trenutak obrata i preobrazbe. Zacijelo se tek postupno, nakon bolnih iskustava, došlo do spoznaje da je kršćaninu, makar i bio kršten, potrebno praštanje. Tako se sve više isticalo opetovano opraštanje grijeha u sakramentu pokore, posebno otkako se krštenje pomaklo na sam početak života i tako prestalo biti izrazom aktivnog obraćenja. No uza sve to, i dalje je vladalo uvjerenje da se kršćaninom ne postaje rođenjem, već samo preporođenjem.

Čovjek postaje kršćaninom jedino ako promijeni pravac svoga života, ako se odrekne svog samodopadnog živovanja te se „obrati“. U tom smislu krštenje, kao početak obraćenja koje se proteže na cijeli život, ostaje temeljni znamen kršćanske egzistencije, na što nas podsjećaju riječi o „oproštenju grijeha“.

No, ako „biti kršćanin“ ne znači slučajno pripadati nekoj grupi, nego je to pravi ljudski obrat, onda ta spoznaja znači – uzevši u obzir i one ljude koji ne spadaju u krug krštenih – da čovjek ne može postati samosvojan, on sam, ako se jednostavno prepusti svom prirodnom težištu. Da bi postao uistinu čovjek, on se mora suprotstaviti tom težištu, mora izvršiti obrat u sebi samome, jer ni voda u njegovoj prirodi ne uzdiže se sama od sebe uvis.

Crkva se shvaća polazeći od Duha Svetoga
Rezimiramo li sve ono što smo do sada rekli, možemo ustvrditi da se Crkva u našem Vjerovanju shvaća polazeći od Duha Svetoga, i to kao mjesto njegova djelovanja u svijetu. Crkva se konkretno promatra s dva stajališta, sa stajališta krštenja (pokore) i euharistije. Ovo sakramentalno polazište uvjetuje jedno posve teocentričko razumijevanje Crkve. U prvom planu ne stoji grupiranje ljudi, već Božja milost koja u čovjeku stvara novi život koji on ne

može sam sebi dati, milost koja ga uključuje u takvo zajedništvo koje on može primiti samo kao dar. A ipak, upravo ova teocentrička slika Crkve ima posve ljudski karakter, potpuno je realna: obraćenje i sjedinjenje bitni su elementi te slike, a oboje sačinjava proces koji je nezavršiv u okviru same povijesti; tako nam se onda otkriva ljudski smisao sakramenta i Crkve.

„Objektivnim“ promatranjem, tj.polazeći od Božje milosti, po sebi se dolazi do personalnog elementa: novi bitak, djelo praštanja, uvodi u zajednicu s onima koji žive od praštanja; praštanje stvara zajedništvo, a zajedništvo s Gospodinom u euharistiji vodi nužno k zajedništvu obraćenih. Svi oni jedu jedan te isti kruh da bi tako postali „jedno tijelo“ (1 Kor 10,17), još više, „jedan jedincati novi čovjek“ (usp. Ef 2,15).

Konačni učinci Duha Svetoga
I završne riječi Vjerovanja, kojima se ispovijeda „uskrsnuće tijela“ i „vječni život“, treba shvatiti kao razradu vjere u Duha Svetoga i u njegovu preobrazbenu moć; u tim riječima opisani su njeni konačni učinci. Jer, iščekivanje uskrsnuća, iščekivanje u koje se ovdje sve slijeva, nužno proizlazi iz vjere u preobražaj povijesti koji je započeo Isusovim uskrsnućem. Tim je događajem, kao što smo vidjeli, prijeđena granica biosa, tj. smrt, i otvorena jedna

nova perspektiva: biološku ie zbilju zahvatio Duh, ljubav koja je jača od smrti. Time je u osnovi srušena granica smrti i otvorena definitivna budućnost za čovjeka i njegov svijet.

Ovo uvjerenje, u kojem se prožimaju vjera u Krista i priznavanje moći Duha Svetoga, u završnim riječima Simbola izrijekom se primjenjuje na budućnost sviju nas. Pogled na omegu povijesti svijeta, na Krista, u kojemu će sve biti ispunjeno, proizlazi unutarnjom nuždom iz vjere u Boga koji je sam na križu htio postati omegom svijeta, posljednjim njegovim slovom. On je omegu odabrao kao svoje mjesto upravo zato da bi se jednog dana ljubav definitivno pokazala jačom od smrti i da bi iz kompleksije biosa snagom ljubavi proizišlo ono definitivno kompleksno: konačnost osobe i konačnost jedinstva, čemu je izvor ljubav.

Zato što je sam Bog postao crvom, posljednjim slovom u abecedi stvaranja, to posljednje slovo postalo je njegovim slovom, a time je povijest dobila usmjerenje prema konačnoj pobjedi ljubavi: križ je zaista otkupljenje svijeta.

Joseph Ratzinger – Uvod u kršćanstvo / Žena vrsna
Foto: Pixabay.com

na danasnji

Duhovni kutak

Žito i kukolj rastu u meni, Gospodine. Želio bih ljubiti čitavim bićem, ali popustim i nadvlada me sebičnost. Želim služiti onima koji me okružuju, a opet tražim udobnost i pažnju za sebe. Pomozi mi spoznati samoga sebe, a osobito upoznati i voljeti Tebe. Amen.

Koji dio našeg programa najradije slušate?
Glasujte za emisiju mjeseca - Srpanj
Glasujte za pjesmu tjedna 23.7.-30.7.

Pismo urednika

FGTAB.png

VGTAB.png

footlogo.png

 

 

 

Studio Sarajevo
Zagrebačka 18, Sarajevo 71000, BiH
Program uživo: +387 33 260 260, +387 33 260 261 | Redakcija: +387 33 263 055 | Fax: +387 33 263 056

 

Studio Mostar
Blajburških žrtava 33E. Mostar 88000, BiH
Program uživo: +387 36 312 400 | Redakcija: +387 36 312 401

Sva prava pridržana - Radio Marija.

designer17