Foto: Radio Maria 

Papa Lav XIV. proglasio je 7. rujna na Trgu svetog Petra svetima Karla Acutisa i Pier Giorgia Frassatija, dvojicu mladih laika koji su svojim životima svjedočili, kako je rekao, da je najveći rizik u životu „rasipati ga izvan Božjeg plana“.

Donismo homiliju pape Lava XIV.:

Draga braćo i sestre,

U prvom čitanju čuli smo pitanje: [Gospodine,] “tko je upoznao tvoju volju, ako nisi dao mudrosti i poslao svoga Duha Svetoga s visine?” (Mudr 9,17). Ovo pitanje dolazi upravo u trenutku kada su dvojica mladih blaženika, Pier Giorgio Frassati i Carlo Acutis, proglašeni svetima, i to je providonosno, jer se u Knjizi Mudrosti ovo pitanje pripisuje jednom mladiću poput njih: kralju Salomonu.

Nakon smrti svoga oca Davida, Salomon je shvatio da ima mnogo toga: moć, bogatstvo, zdravlje, mladost, ljepotu i čitavo kraljevstvo. Upravo ta velika obilnost svega pobudila je u njegovu srcu pitanje: “Što trebam učiniti da se ništa ne izgubi?” Salomon je razumio da jedini način da pronađe odgovor jest tražiti od Boga još veći dar — dar njegove mudrosti — kako bi mogao spoznati Božje naume i vjerno ih slijediti. Shvatio je, naime, da će samo tako sve pronaći svoje mjesto u Gospodnjem velikom planu. Da, jer najveća opasnost u životu jest promašiti ga, živjeti ga izvan Božjeg plana.

I Isus nam, u Evanđelju, govori o jednom planu kojem se moramo predati svim srcem. Kaže: “Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Lk 14,27); i ponovno: “Nitko od vas ne može biti moj učenik ako se ne odrekne svega što posjeduje” (r. 33). Isus nas poziva da se bez oklijevanja prepustimo avanturi koju nam nudi, s razumom i snagom koja dolazi od njegova Duha, a koju možemo primiti samo u onoj mjeri u kojoj ispraznimo sebe od stvari i ideja za koje smo vezani, kako bismo mogli slušati njegovu riječ.

Mnogi mladi ljudi kroz stoljeća morali su se suočiti s ovim raskrižjem u svom životu. Sjetimo se svetog Franje Asiškog. Poput Salomona, i on je bio mlad i bogat, žedan slave i priznanja. Zato je otišao u rat, nadajući se da će biti proglašen vitezom i ukrašen častima. No, Isus mu se ukazao na tom putu i pozvao ga da promisli o onome što čini. Kad je došao k sebi, Franjo je Bogu postavio jednostavno pitanje: “Gospodine, što želiš da učinim?” (Legenda o trojici drugova, pogl. II: Fonti Francescane, 1401). Od tog trenutka promijenio je svoj život i počeo pisati drugačiju priču — čudesnu priču svetosti koju svi poznajemo. Sve je ostavio kako bi slijedio Gospodina (usp. Lk 14,33), živio je u siromaštvu i radije ljubio svoju braću i sestre, osobito najslabije i najmanje, nego zlato, srebro i dragocjene tkanine svoga oca.

Koliko bismo se još sličnih svetaca mogli prisjetiti! Ponekad ih prikazujemo kao velike i nedostižne figure, zaboravljajući da je za njih sve počelo onda kada su, još mladi, rekli svoje “da” Bogu i potpuno mu se predali, ne zadržavajući ništa za sebe. Sveti Augustin pripovijeda da je, u “zamršenom i isprepletenom čvoru” svoga života, čuo glas duboko u sebi koji mu je rekao: “Želim te” (Ispovijesti, II, 10,18). Bog mu je tada dao novi smjer, novi put, novi razlog za život, u kojem ništa iz njegova života nije bilo izgubljeno.

U tom duhu, danas gledamo prema svetom Pier Giorgiu Frassatiju i svetom Carlu Acutisu: jednom mladiću s početka 20. stoljeća i jednom tinejdžeru iz našega doba, obojici zaljubljenima u Isusa i spremnima dati sve za njega.

Pier Giorgio je susreo Gospodina kroz školu i crkvene zajednice — Katoličku akciju, Konferencije svetog Vinka, FUCI (Talijansku katoličku sveučilišnu federaciju), Treći red dominikanaca — te je svjedočio Boga radošću življenja i kršćanskog zajedništva u molitvi, prijateljstvu i ljubavi prema bližnjemu. To je bilo toliko očito da su ga njegovi prijatelji, gledajući ga kako ulicama Torina prolazi s kolicima punim potrepština za siromašne, prozvali “Frassati prijevozničko poduzeće”! I danas je Pier Giorgio svjetionik laičke duhovnosti. Za njega vjera nije bila privatna pobožnost, nego snaga koju je crpio iz Evanđelja i sudjelovanja u crkvenim zajednicama. Uz to, velikodušno se posvetio društvenom životu, doprinosio politici i gorljivo služio siromašnima.

Carlo je, sa svoje strane, susreo Isusa unutar obitelji, zahvaljujući svojim roditeljima, Andrei i Antoniji — koji su danas ovdje sa svoje dvoje druge djece, Franjom i Mihovilom — a zatim u školi, a ponajviše u sakramentima koje je živio unutar svoje župne zajednice. Odrastao je prirodno povezujući molitvu, sport, učenje i ljubav prema bližnjemu u svakodnevnom životu.

I Pier Giorgio i Carlo njegovali su svoju ljubav prema Bogu i ljudima kroz jednostavne, svima dostupne čine: svakodnevnu misu, molitvu i, posebno, klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu. Carlo je znao reći: “Pred suncem potamniš, pred Euharistijom postaješ svetac!” A govorio je i: “Tuga je gledati u sebe; radost je gledati u Boga. Obraćenje nije ništa drugo nego podizanje pogleda odozdo prema gore; dovoljan je samo jedan pokret očiju.”

Druga im je bitna praksa bila česta ispovijed. Carlo je zapisao: “Jedina stvar koje se trebamo bojati jest grijeh”, i čudio se jer — njegovim riječima — “ljudi se toliko brinu za ljepotu svoga tijela, a nimalo za ljepotu svoje duše.” Obojica su gajila veliku pobožnost prema svecima i Djevici Mariji te su velikodušno činila djela ljubavi. Pier Giorgio je rekao: “Oko siromašnih i bolesnih vidim svjetlost koju mi nemamo” (Nicola Gori, Al prezzo della vita, L’Osservatore Romano, 11. veljače 2021.). Nazivao je ljubav “temeljem naše vjere” i, poput Carla, prakticirao ju je ponajprije kroz male, konkretne i često skrivene geste, živeći ono što papa Franjo naziva “svetošću naših susjeda” (Apostolska pobudnica Gaudete et Exsultate, 7).

Čak ni kada ih je bolest pogodila i prerano prekinula njihove mlade živote, to ih nije zaustavilo niti spriječilo da ljube, predaju se Bogu, blagoslivljaju ga i mole za sebe i za druge. Jednoga je dana Pier Giorgio rekao: “Dan moje smrti bit će najljepši dan moga života” (Irene Funghi, I giovani assieme a Frassati, Avvenire, 2. kolovoza 2025.). Na svojoj posljednjoj fotografiji, na kojoj se penje na planinu Val di Lanzo s pogledom uprtim prema vrhu, napisao je: “Prema gore.” Carlo, koji je bio još mlađi od Pier Giorgia, volio je govoriti da nas nebo uvijek čeka i da voljeti sutra znači dati najbolje od svoga ploda danas.

Dragi prijatelji, sveci Pier Giorgio Frassati i Carlo Acutis poziv su svima nama, a posebno mladima, da ne prokockamo svoje živote, nego da ih usmjerimo prema nebu i učinimo remek-djelima. Ohrabruju nas svojim riječima: Carlo je govorio: “Ne ja, nego Bog”, a Pier Giorgio: “Ako je Bog u središtu svih tvojih djela, tada ćeš stići do cilja.” To je jednostavna, ali pobjednička formula njihove svetosti. To je i primjer svjedočanstva na koji smo pozvani, kako bismo živjeli život u punini i susreli Gospodina na nebeskoj gozbi.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 08. 09. 2025.