Majevice ... ljepoto

ti što s vjetrom ljubiš Savu,

šapćeš svoje drevne priče

i ne daš nas zaboravu.

Upri čelo to visoko -

plavom nebu svoje grane, 

u sve vjeke i nas bit' će

da dijelimo sretne dane.

 

Život ovaj osmijeh krade,

pun je kušnje, ruši snove, 

al' Posavljak ima nade,

tako mu je kroz vjekove. 

Ljubav prema rodnoj grudi 

prati ga po cijelom svijetu, 

on sa tobom nije tuđi -

sa tobom je sav u letu.

 

Gdje mu kažu da je stranac, 

u srcu mu nešto klikće: 

'Imam Savu u ravnici!',

'Imam brijeg na Majevici!'.

 

Reci Savo ... ljepoto

što kroz kapi ljubiš more, 

imal' boljih ljudi igdje, 

od Majevice plavlje gore.

Tvoje vode daleko 

ohrabruju drage ljude 

što te u svom srcu nose 

i željni su rodne grude.

 

Kad u smiraj vjetar krene 

s Majevice pozdrav nosi, 

Sava svu tu ljubav šalje 

do Dunava, pa i dalje...

"Dobri ljudi gdje god da ste, 

komad neba na vas čeka.

Živi bili i veseli... 

tako je od pamtivijeka.

Kad vas život razočara 

ne klonite duhom svojim, 

vaša srca oživjet će 

osvježena dahom mojim."

 

Majevica 'vetu' daje

da se nada ne ugasi:

"Uvijek moraš ići dalje 

jer moj jesi, gdje god da si.

Ponosan ti uvijek budi 

na izvore, trave rosne,

i na šume lelujave 

na vratima lijepe Bosne."

 

 

Autor: Ruža Osmakčić