Najljepša Badnja večer u mom životu bila je u štalici, na slami, pored životinja, ispred župne crkve u Međugorju. Moja kćerka igrala je bebu Isusa u predstavi, a ja sam ju do trenutka „rođenja“ čuvala u svom naručju. Oko nas bila je tišina, koju je na trenutke prekidala pjesma, a na trenutke glasanje prisutnih životinja. Beba je spokojno spavala, iako je hladnoća štipala za obraze. U štalicu su povremeno ulazili oni koji su igrali anđele i pastire i vidjevši da beba spava, jedni su drugima upućivali tiho „Š“. Tiha noć, blažena noć. Ovdje je sve što bebi treba. Što bi ona više poželjeti mogla?

Foto: Pixabay

Piše: Marijana Grgić, mag.psych

Kada pričaju o Mesiji, o Isusu, o Kralju nad kraljevima, o Spasitelju, očekujem nekoga s mačem, nekoga tko će poraziti moje neprijatelje, nekoga tko će im napokon „pokazati“. Ja ću biti spašen i nitko me više nikada neće ružno pogledati. Ako ne to, onda očekujem barem  čarobnjaka, koji može zalediti, zapaliti, poplaviti i uništiti. Čekam sve to, i još i više, a dolazi beba. Kada me napadaju životne poteškoće, bolesti, svađe, raskoli, neimaština i progonstvo, vapim u pomoć tom mojem moćnom čarobnjaku, a iz jasala me bespomoćno gleda beba. Kada sam u grijehu, kradem, varam, ubijam, kockam, psujem, pijem i jedem ne misleći na druge, očekujem barem kaznu za sve što sam učinio, a preda mnom se stvori beba.

Kada me kleveću na poslu, u obitelji, u susjedstvu, utjehu tražim u Bogu koji osvećuje, vraća milo za drago, možda oprašta, ali nikako ne zaboravlja, sjetim se - moj Isus je beba.

Što mogu darovati bebi? Postoje mnoge skupocjene stvari, razne nosiljke, dječja kolica, robica i igračke, ali bebi ništa od toga ne treba. Bebi samo trebam ja. Zbog bebe se često moram odreći slobodnog vremena, čak i prije nego dođe. Parfemi, šminka, frizura, nokti, skupocjena odjeća, sve to postaje višak kada dođe beba. Tata koji je do jučer vozio motor, danas vozi mini - kombi. Odjednom se počinjem odijevati u mekane materijale, kada ju držim u naručju da joj neki ukras s moje košulje slučajno ne naudi, grlim ju, ljubim i smiješim se. Moj dodir postaje mekan i topao, često provjeravam jesu li mi ruke prehladne. Kada beba plače, nema spavanja, nema jela, nosim ju i pjevam joj, napravit ću sve, samo da prestane plakati.

Dolazi nam beba!

Ovog Adventa, sudeći po plakatima, reklamama i sadržajima u gradu, Isus još jednom neće biti pozvan na svoj rođendan. Vidim slike klizaljki, snijega, topli kakao, što sve trebam nabaviti sebi i svojoj djeci ako želim da Božić dođe u moj dom. Vidim djedicu koji donosi poklone, i pije privlačno crveno - crno piće, vidim kuhano vino i kolače, popuste, telefone, nebrojeni popis igračaka, minuse na računima, sve je u zeleno – crvenim nijansama, igra se na emocije. Ne  vjeruj im, bebi ništa od toga ne treba! Bebi, a i svima nama treba tiha noć, blažena noć.

Da bi dočekali bebu Isusa u našem domu, ne treba nam popis stvari, treba nam popis djela. U nastavku donosim primjer jednog takvog popisa iz prošlogodišnjeg Adventa u našem domu. Ne mogu reći da smo uspjeli u svemu baš svaki dan, ali smo se trudili. Na veliki papir koji je stajao na vratima napisali smo svoja odricanja i zadatke:

• Svakodnevna zornica
• Doručak i podjela razmišljanja o evanđelju dana (razgovor)
• Večernja obiteljska krunica uz upaljenu svijeću na adventskom vijencu
• Sa svakom novom upaljenom svijećom, razgovaramo o proteklom tjednu, jesmo li se trudili dovoljno?
• Ne ogovaramo (ne komentiramo tuđe postupke u našem domu, makar taj netko bio medijska ličnost)
• Izbjegavamo čitanje/gledanje vijesti
• Nismo negativni, u razmišljanjima, djelima, riječima
• Pogledati ćemo poneki film o obraćenju srca
• Odreći ćemo se nečega materijalno vrijednog (ne zato jer nekome treba upravo to što mi imamo, nego da srce držimo nenavezanim)

Naš najdraži i oni koji nam nisu dragi jednom su bili bebe, baš kao i maleni Isus. Poslije su odrasli i u međuvremenu se dogodilo mnogo toga. On se nalazi u svima nama, u mojoj braći i sestrama. Pripremimo poklone, dolazi nam beba! Uglancajmo dušu, skinimo svoju grubu odjeću, svoje parfeme, šminku, cipele, ugasimo glasnu glazbu, skinimo namrgođene maske. Ne moramo se više pretvarati da smo snažni i jaki. Počnimo pričati tiho, nježno, smiješimo se, zagrlimo sve, čak i one koje ne želimo. Dolazi nam beba, bebi treba toplina! Moj Bog razoružava i najgrublja srca. Tada kada misliš da si najjači, uzmi bebu u naručje i shvatit ćeš u trenu koliko si malen. To je Božić – moj maleni Bog koji me čeka iz godine u godinu; čeka da shvatim da sam velik baš zato jer sam malen. Pripremimo srca zajedno s Marijom koja već sada priprema stvari za put u Betlehem.

Što čekamo? Beba samo što nije stigla!

RM

Objavljeno: 26. studenog 2021