Prema proročanstvu pobožnoga starca Šimuna Isus će biti „znak osporavan“ (Lk 2, 34). To osporavanje započinje već u Betlehemu u kojemu je Josip nakon duga i tegobna putovanja za svoju trudnu suprugu tražio prenoćište „jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 7).

Osporavan već u utrobi svoje majke! Max Graf von Galen se dirljivim riječima uživljava u dušu i osjećaje Josipove: „Siroti Josipe! Na putu si se tješio time kako ćeš pristojnim smještajem nadoknaditi Mariji za tegobe puta. Sada si, potomče Davidov, došao u nasljeđe svojih otaca, a čak ni svratišta koja svakog prolaznika primaju nisu ti otvorena. Josip stoga nastavlja tražiti krov nad glavom i ostavlja Mariju da čeka jer dan je na izmaku, a noć na otvorenom nije moguće provesti.

Piše: fra Pavo Filipović

Žurno on hoda od kuće do kuće, od vrata do vrata, moli, preklinje stanovnike radi Boga, ali mu sva vrata ostaju zatvorena. Svugdje biva odbijen, čas na učtiv, čas na grub način. S kojim li se osjećajima morao tako odbačen i sa svih vrata otjeran vratiti Mariji, on kojemu je Sin Božji na brigu povjeren, kojemu je Majka Božja kroz zaruke dana! Ako je prema biblijskoj mudrosti „pravednik sam svoj tužitelj“, onda treba pretpostaviti kako si je Josip uvelike predbacivao što se nije bolje postarao za sve već bio siguran kako će naći smještaj. Pohitio je natrag do Marije koja je na magaretu sjedila iscrpljena od puta. Stupio je pred nju s bolnim crtama lica i očima punim suza koje su jasnije govorile od bilo koje riječi. Po šorovima i sokacima Betlehema bila je gužva jer je grad bio pun stranaca. Svi su se došli popisati po naredbi cara Augusta.

Pa zar je čežnja praotaca i vapaj proroka zaboravljen?“ Pred vratima Betlehema mora Josip noćiti i odatle gledati grad iz kojega su se nekada davno k nebu podizale molitve i hvalospjevi kraljevskoga pastirčića Davida

Sa smijehom i ćaskanjem prolazili su svi ti ljudi uz sveti bračni par čiju tajnu bol ne bijahu dostojni spoznati niti sposobni shvatiti. Josip potraži utočište u štalici izvan grada, koja mu je valjda bila poznata još iz mladih dana. Ali upravo je tako moralo započeti spasenje svijeta. Nije drugačije smio izgledati početak žrtvenoga života Isusova koji će svijet pomiriti s Bogom. A Josip se zasigurno pitao: „Pa zar je čežnja praotaca i vapaj proroka zaboravljen?“ Pred vratima Betlehema mora Josip noćiti i odatle gledati grad iz kojega su se nekada davno k nebu podizale molitve i hvalospjevi kraljevskoga pastirčića Davida. Grad ne želi primiti onoga čije je iščekivanje već Davida dovodilo do klicanja. On dođe k svojima, a njegovi ga ne primiše. Sva ljubav Davidova plemena slila se samo u bolno srce Josipovo“ (Max Graf von Galen, Der heilige Josef, str. 30-33).

Ekskurs: Čuvar progonjene Riječi

Vrijeme boravka u Betlehemu brzo je prošlo. Starac Šimun je označio dijete kao „znak osporavan“, znak koji će izazvati mnoga protivljenja. Stoga Josip – upućen u snu od anđela – „s Isusom i Marijom bježi u Egipat, jer Herod traži dijete da ga pogubi. Nije to dijete samo zaboravljeno i odbačeno od Izraela, već je i progonjeno. Bezbožni je kralj od mudraca s Istoka doznao za dijete, a pismoznanci su mu otkrili mjesto njegova rođenja. Ima li teže stvari od biti nevino progonjen!? Ima li savršenije nevinosti od one Svete obitelji!? Osobito je Josip opet bio pozvan kao glava i čuvar Svete obitelji izložiti svoju snažnu dušu strijelama mržnje i progona kako one ne bi preduboko pogodile Isusa i Mariju. I sam duboko ranjen, morao je stajati između progonitelja i nevinoga janjeta za sve se brinući, čuvajući i suosjećajući s Isusom i Marijom, a opet tješeći ih.

Ima li teže stvari od biti nevino progonjen!? Ima li savršenije nevinosti od one Svete obitelji!? Osobito je Josip opet bio pozvan kao glava i čuvar Svete obitelji izložiti svoju snažnu dušu strijelama mržnje i progona kako one ne bi preduboko pogodile Isusa i Mariju

Dvanaest godina poslije Isus će s Marijom i Josipom krenuti na jedno drugo putovanje: na hodočašće u jeruzalemski Hram. Običaj je bio da žene i muškarci hodaju odvojeno, dok su se djeca po želji priključivala jednima ili drugima ili nekome od rodbine ili poznanika. Došavši navečer u Jeruzalem, obitelj bi se ponovno sabrala kako bi tražila smještaj. Iako Josip i Marija nisu Isusa vidjeli cijeli dan, nisu se brinuli. Ali kada ga nisu mogli naći ni kod rodbine ni kod poznanika, pojavio se strah i uznemirenost. Nije li možda moguće da nekadašnja Herodova zloba i dalje živi u njegovim pristašama te da su oni ugrabili potajice Isusa? Je li moguće da je dijete, koje su bezbožnici od rođenja tražili da ga ubiju, slučajno negdje prepoznato i pograbljeno? A ako jest, nije li Josip, čuvar njegov, prvi odgovorni krivac? Kratko vrijeme od tri za tebe beskonačno duga dana moraš, Josipe, biti bez Isusa. Ali ono bez čega si ti bez svoje krivice ostao i što ti tako bolno nedostaje, pokazuje ti bez čega ostaju oni koji Isusa izgube svojom krivicom. Kada Isusa ponovno pronađeš, to će te nukati da uvijek imaš sućuti sa siromašnim grešnicima koji su Isusa izgubili vlastitom krivnjom i koji čak i ne spoznaju što im nedostaje te kako je duboka bijeda u koju su pali“ (M. G. von Galen, Der heilige Josef, 34-39).

Iz ovih kratkih promišljanja nad oskudnim biblijskim tekstovima o svetome Josipu, ipak jasno razaznajemo njegovu ulogu kao čuvara tajne utjelovljenja, čuvara Isusa kao znaka osporavana i zaštitnika Riječi progonjene.

_______________________

Prvi dio eseja Postscriptum uz Godinu Sv. Josipa pročitajte ovdje, a drugi nastavak pod naslovom Sv. Josip – Čuvar tajne utjelovljenja ovdje.

Izvor: Radio Marija BiH
Objavljeno: 28. prosinca 2021.