Zaboravlja se da se ne sudi o Stepincu kao državniku, jer on to nije bio; niti kao o političaru, jer to nikada nije želio biti. On je bio pastir Crkve, sluga Božji, čuvar vjere naroda, i mučenik savjesti.

Prenosimo esej o Bl. Alojziju Stepincu dr. fra Šime Ivelja, OFM,objavljen na portalu Katoličkog tjednika - Nedjelja.ba.

U vremenu koje se ponosi slobodom, ali često zaboravlja istinu, ime Blaženoga Alojzija Stepinca ponekad izaziva nemir. On, koji je nekoć stajao pred sudom zemaljske vlasti, danas stoji pred sudom povijesti i savjesti. Iako je prošlo 65 godina od njegove smrti, Stepinac i dalje izaziva pitanja, ne zato što se mijenja njegova istina, nego zato što se mijenja sposobnost vremena da tu istinu čuje.

Njegov život i smrt nisu samo poglavlje iz crkvene povijesti, nego ogledalo u kojem se ogleda vjernost, dosljednost i snaga savjesti. On nije samo mučenik jednog režima, nego još više svjedok vječne borbe između istine i laži, svjetla i tame, slobode i straha. Stepinac i danas govori, ne toliko riječima, koliko postojanošću vlastite šutnje, onom istom tišinom koja je nekoć odjekivala u zatvoru i kućnom pritvoru, a danas odzvanja u srcima vjernika.

Blaženom Alojziju Stepincu ne treba advocatus personae (branitelj osobe), nego oni koji će ustati i biti njegovi testes sanctitatis (svjedoci svetosti). On ne traži obranu, jer njegova svetost ne izvire iz ljudskih dokaza, nego iz Božjega svjetla, te stoga naše vrijeme treba svjedočanstvo te svetosti. Obrana osobe uvijek znači dokazivanje nevinosti, dok obrana svetosti traži prepoznavanje istine koja nadilazi svaku ljudsku prosudbu.

Branitelj osobe govori pred sudom povijesti, a svjedok svetosti pred sudom savjesti. Prvi bi tražio oslobađajuću presudu, dok drugi podsjeća da je ona već izrečena, ne ljudskim riječima, nego Božjom pravednošću. Zato kardinalu Stepincu ne treba pravna apologija, nego duhovno svjedočanstvo, živo sjećanje Crkve i naroda.

Stepinac je odbijao svaku suradnju s vlašću koja je tražila raskid s Rimom i osnivanje nacionalne Crkve

Nadbiskup u vihoru Drugog svjetskog rata

Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u Knjizi postanka…. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore „Oče naš, koji jesi na nebesima“ (A. Stepinac, Propovijed od 25. 10. 1942.).

Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću kod Krašića. Nakon Prvog svjetskog rata, u kojem je bio mobiliziran u austrougarsku vojsku i ranjen, osjetio je svećenički poziv. Studirao je teologiju u Rimu (Gregoriana), gdje je stekao doktorat iz filozofije i teologije. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930., a 1934. imenovan nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru. Godine 1937. postaje nadbiskup zagrebački.

Vodio je Crkvu u najtežem razdoblju hrvatske povijesti. Njegova uloga nije bila politička, nego pastoralna i moralna, obrana vjere, života i ljudskog dostojanstva u vrijeme ideoloških mržnji. Od prvih dana NDH osudio je rasne zakone i progone Srba, Židova i Roma. U propovijedi 25. listopada 1942. rekao je kako svaki narod i svaka rasa ima pravo na život i na poštovanje, te da Katolička Crkva poznaje samo jednu rasu je Bog stvorio, a to su djeca Božja. Osobno je spašavao pojedince i obitelji, slao pomoć zatočenicima, intervenirao kod vlasti i krio progonjene (uključujući Židove, Srbe, pravoslavne i komuniste). Prema dokumentima Židovske zajednice u Zagrebu, Stepinac je pomogao da više od 5 000 ljudi izbjegne smrt. Odbio je podržati bilo koji režim koji bi tražio kompromis s Kristom. Bio je protiv nacizma, fašizma i komunizma.

Nakon 1945. novi komunistički je režim pokušavao Crkvu podvrgnuti državi. Stepinac je odbijao svaku suradnju s vlašću koja je tražila raskid s Rimom i osnivanje nacionalne Crkve. U listopadu 1946. u montiranom procesu optužen je za suradnju s okupatorom i izdaju. Presuda je glasila 16 godina zatvora s prisilnim radom. Proces su kasnije povjesničari (uključujući i nekatolike) ocijenili kao politički montiran i pravno ništavan. U zatvoru u Lepoglavi proveo je pet godina, a potom 1951. prebačen u kućni pritvor u rodni Krašić. U zatvoru je molio, pisao, trpio i oprostio svima koji su ga progonili. Njegova rečenica iz pisma: „Ako vam oprost ne bih mogao dati, ne bih bio dostojan nositi ime kršćanina“(Pismo iz zatvora u Lepoglavi, 1947.).

Papa Pio XII. imenovao je nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom na javnom konzistoriju 12. siječnja 1953., čime je želio izraziti podršku progonjenoj Crkvi u Jugoslaviji i njemu osobno. Stepinac nikada nije napustio Hrvatsku, iako su mu nudili slobodu pod uvjetom da ode u Rim. Odgovorio je: „Moj narod je bio vjeran Crkvi, ja ću ostati s njim“(Iz govora na suđenju, 3. 10. 1946.). Preminuo je 10. veljače 1960. u Krašiću, trovan polaganim dozama otrova (što potvrđuju kasniji nalazi i svjedočanstva). Njegove posljednje riječi su glasile: „Hvala Ti, Bože, za sve. Oprosti mojim neprijateljima“(Svjedočanstvo Stjepana Lackovića, župnika u Krašiću). Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, a njegov grob postao je mjesto molitve i hodočašća.

Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, nazivajući ga mučenikom savjesti. Papa je tada rekao: „Njegovo svjedočanstvo Crkva i narod nikada neće zaboraviti.“

Svjedok savjesti i vjere

Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti (A. Stepinac, Iz govora na suđenju, 3. 10. 1946.).

Njegova veličina nije u političkoj bezgrešnosti, jer on nije bio političar, nego pastir Crkve, vjerski poglavar koji je do posljednjeg daha ostao vjeran Bogu i svojoj Crkvi. Kada su mnogi šutjeli, on je govorio; kada su drugi govorili, on je šutio. Njegova šutnja je bila govor savjesti, a njegova riječ, sjeme istine. Bio je čuvar vjere i savjesti svoga naroda, naroda Božjega koji se, igrom povijesti, naziva hrvatskim. U njemu nije živjela ni jedna ideologija, nego vjera koja ne pristaje na kompromise sa zlom, vjera koja rađa mučeništvo. Stepinac nije umro za državu ni za stranku, nego za Crkvu Kristovu i slobodu vjere.

„Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“ (Iz govora na suđenju, 3. 10. 1946.).

„Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!“(Iz govora na suđenju, 3. 10. 1946.).

Stepinac je bio pastir između dviju političkih struja i neprijateljskih vlasti, raspet između dva sustava koji nisu bili u skladu učenjem Isusa Krista i Crkve. Jedni su ga nazivali protivnikom jer nije pristao na idolopoklonstvo nacije, drugi jer nije pristao na idolopoklonstvo partije. Bio je nadbiskup i kardinal svete majke Crkve koji je u okovima nosio Evanđelje, mučenik koji je u progonstvu sačuvao dostojanstvo oltara, i pastir koji nije napustio svoje stado. Njegova mučenička smrt nadilazi ljudske slabosti i povijesne prijepore, jer je u njemu Božja istina pobijedila ljudsku nepravdu. U njemu se Crkva ne klanja čovjeku, nego slavi Boga koji u čovjeku ostaje vjeran sebi.

Stepinčeva svetost nije nastala u tišini arhiva, u udobnosti kardinalske stolice ili nadbiskupijskog duhovnog stola zagrebačkog kaptola nego u tišini zatvora, kućnog pritvora, u molitvi, u oprostu, u trpljenju koje se ne brani, nego predaje Bogu.

U našemu vremenu, nažalost, više se ne raspravlja o Bl. Alojziju Stepincu kao o svecu, nego kao o političkoj figuri. Svetost je zamijenjena ideologijom, a mučeništvo savjesti, analizom povijesnih strategija. Zaboravlja se da se ne sudi o Stepincu kao državniku, jer on to nije bio; niti kao o političaru, jer to nikada nije želio biti. On je bio pastir Crkve, sluga Božji, čuvar vjere naroda, i mučenik savjesti. Zabrinjava kad upravo u Crkvi, iz redova onih koji bi trebali razumjeti logiku svetosti, odjekuju glasovi koji o njemu govore u političkim kategorijama: „tko je bio za koga“, „protiv koga", „kome se trebao suprotstaviti“, „što je trebao učiniti drukčije“. Takva pitanja ne pripadaju teologiji, nego sudnici ovoga svijeta. A Stepinac je bio osuđen upravo zato što nije pristao suditi po kriterijima svijeta, nego po savjesti oblikovanoj vjerom. Svetost se ne mjeri uspjesima, političkim odlukama, ni taktikom povijesti. Svetost se prepoznaje u vjernosti Bogu do kraja, u trpljenju bez mržnje, u šutnji koja govori više od tisuću obrana. Stepinac nije bio čovjek politike, nego čovjek savjesti; nije služio vlasti, nego istini; nije bio protiv ljudi, nego za Boga. Zato je opasno kad se u rasprave o njegovoj svetosti unosi politička logika. Tada više ne govorimo o svecu, nego o simbolu kojeg svatko tumači prema vlastitim interesima. I tada zaboravljamo ono najvažnije: da je Stepinac umro ne za državu, nego za Crkvu; ne za naciju, nego za vjernost Evanđelju; ne zbog politike, nego zbog savjesti koja nije pristala na laž.

Iako su zadnjih godina česti napadi na lik i svetost Bl. Alojzija Stepinca, čak i od teologa unutar same Crkve, te pojedinih kršćanskih zajednica i Crkvi, njegovu svetost ne mogu osporiti ni najvještija pera, ni najglasniji govori, ni oni koji se, iz udobnosti današnje distance, usuđuju prosuđivati što je nadbiskup Stepinac „trebao“ učiniti. Oni govore o njemu kao o povijesnoj figuri, a ne vide u njemu ono što je bio, svjedok Krista Raspetoga, pastir koji je položio život za svoje stado, i mučenik savjesti. Tko danas pokušava osporiti tu svetost, ne govori ništa o Stepincu, nego svjedoči o sebi, o granicama vlastite vjere, o nesposobnosti da vidi ono što nadilazi povijesnu optiku, o sljepoći srca pred Božjim djelom u povijesti. Jer priznati Stepinčevu svetost znači priznati da istina može biti osuđena, ali ne i pobijeđena; da savjest može biti utamničena, ali ne i slomljena; da Crkva može biti ponižena, ali ne i ušutkana. Oni koji to ne mogu prihvatiti, ne protive se Stepincu, nego misteriju križa, onome istom otajstvu koje svijet nikada nije razumio. Takva teologija ne uzdiže, nego relativizira; ne ispovijeda, nego analizira; ne vjeruje, nego sumnja. To nije teologija Križa, nego kultura sumnje, u kojoj se i svetost mora opravdati pred poviješću.

Stepinac je vjerski poglavar koji je do posljednjeg daha ostao vjeran Bogu i svojoj Crkvi

Stepinčeva Crkva

A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika? Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi. Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate. (…) Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (A. Stepinac, Iz govora na suđenju, 3. 10. 1946.).

Neki teolozi, skriveni iza privida znanstvene objektivnosti, teško prihvaćaju da se današnja Crkva u Hrvatskoj, ponekad i od samih crkvenih službenika naziva „Stepinčevom Crkvom“. Po njihovu mišljenju, takva bi Crkva bila zatvorena, nacionalno ograničena i stoga navodno nedovoljno evanđeoska. Iako se u narodu ponekad s ljubavlju i ponosom kaže „Stepinčeva Crkva“, to se ne odnosi na vlasništvo ni na strukturu, nego na duh vjere i mučeništva koji je u Stepincu zasjao kao u ogledalu Crkve same. To nije institucionalna oznaka, nego simbol vjernosti, trpljenja i nade. Taj izraz, kad ga izgovaraju vjernici, nije teološka pogreška, nego znak zahvalnosti i poistovjećivanja s vjerom koja trpi, a ne odustaje.

Kada se u narodu kaže „Stepinčeva Crkva“, ne misli se na Crkvu zatvorenu u nacionalne granice niti na Crkvu nacionalne oholosti, nego na Crkvu koja je ostala vjerna Kristu u progonu, na Crkvu koja je progonjena, ali nije slomljena; osuđena, ali ne i poražena. U tom izrazu ne živi ideologija, nego sjećanje na vjernost; ne ponos političke pripadnosti, nego ponos vjere koja se nije „prodala“ za lažnu komunističku slobodu. Zato, izraz „Stepinčeva Crkva“ ne izriče teološku zabludu, nego vjeru u Crkvu koja se ne da slomiti. To je Crkva Kristova, prepoznata u Stepinčevu svjedočanstvu, Crkva koja živi od križa, ne od priznanja svijeta, i koja zna da se svetost ne dokazuje, nego živi.

Stepinac nije stvorio „svoju Crkvu“, niti je ikada htio nacionalnu Crkvu. Naprotiv, on je bio posve rimokatolički, univerzalan i poslušan nasljedniku Sv. Petra, i upravo zato je bio progonjen. Njegov najveći zločin u očima tadašnjih vlasti bio je taj što nije htio izdvojiti Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu iz zajedništva s Rimom.

Njegov život i smrt pokazali su da Crkva ne pripada ni jednom narodu, nego da svi narodi pripadaju Bogu i Crkvi. Stepinac je ljubio svoj narod, ali još više je ljubio Krista; branio je dostojanstvo hrvatskog čovjeka, ali nikada nauštrb zajedništva s Rimom; bio je Hrvat po rođenju i uvjerenju, ali katolik po vjeri i to onoj vjeri koja ne poznaje granice ni zastave. Zato Crkva u Hrvatskoj nije Stepinčeva Crkva u doslovnom smislu, nego Crkva u kojoj Stepinac sjaji kao živi svjedok Kristove Crkve, Crkve koja ne pripada povijesti, nego vječnosti.

Crkva u Hrvatskoj i Crkva u Bosni i Hercegovini ponosne su na Stepinca jer je on njihova svijetla figura, mučenik savjesti i vjere, koji je svojim životom posvjedočio što znači biti pastir Kristove Crkve u teškim vremenima. U njemu obje partikularne Crkve prepoznaju simbol i ponos vjernosti Kristu, vjernosti jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, u kojoj su povezane ne ljudskim granicama, nego Božjom milošću i zajedništvom vjere.

Druge Crkve

Ali da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udara žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinca nego i za državnu upravu… zašto da se to čini s onima koji su bez svoje krivnje članovi druge rase?… Imamo li mi pravo na takav atentat na čovjekovu ličnost?… Molim Vas, Gospodine Ministre, da izdate shodne naloge da se židovski i ostali slični zakoni provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo (A. Stepinac, Pismo od 22. svibnja 1941. ministru unutarnjih poslova Artukoviću).

U pozadini pera nekih suvremenih kritičara koji dolaze iz drugih Crkava, nazire se želja da se Stepinca prikaže samo u svjetlu političkih okolnosti NDH, kao da bi njegovo crkveno djelovanje bilo određeno državnim okvirima, a ne vjernošću Kristu i Crkvi. Takva mu tumačenja, svjesno ili nesvjesno, žele pripisati ideju nacionalne Crkve, kao da je on želio Crkvu vezanu uz političku vlast, narodnu pripadnost ili državne granice. No, i to je povijesna neistina i teološka obmana. Stepinac nikada nije gradio Crkvu na temeljima politike NDH, nego na stijeni vjere. U njegovu je srcu živjela samo jedna Crkva, Crkva Kristova, katolička i apostolska, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom. On je znao da Crkva koja se odvoji od Rima prestaje biti katolička, i zato je odlučno odbio sve pokušaje stvaranja hrvatske nacionalne Crkve. Njegova vjernost nije bila politička tvrdoglavost, nego teološka dosljednost, uvjerenje da se Crkva ne može dijeliti po narodima, jer joj je glava Krist, a duša Duh Sveti.

Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju (A. Stepinac, Okružnica kleru Zagrebačke nadbiskupije, 25. studenoga 1941.).

U novije vrijeme, pojedini glasovi iz Srpske Pravoslavne Crkve nastojali su osporiti svetost i mučeništvo Bl. Alojzija Stepinca, pripisujući mu odgovornost za događaje iz Drugoga svjetskog rata i za navodne propuste prema pripadnicima srpskoga naroda. Takvi navodi, međutim, ne počivaju na istini, nego na interpretacijama opterećenima povijesnim i političkim teretima. Zato je papa Franjo, u želji da doprinese istinskom razumijevanju, 2016. osnovao mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju za proučavanje života i djelovanja Blaženoga Stepinca. Ta je komisija, nakon višemjesečnog rada, završila bez ikakva dokaza koji bi dovodili u pitanje njegovu vjeru, njegovu savjest ili njegovu vjernost Evanđelju. Štoviše, utvrđeno je da Stepinac nikada nije mrzio, niti pozivao na mržnju, nego da je bio branitelj svakog čovjeka, bez obzira na vjeru ili narodnost. Zato svaki napad na Stepinca, s koje god strane dolazio, zapravo je napad na savjest Crkve, na njezinu slobodu da ispovijeda vjeru u Krista i da ostane vjerna vlastitom poslanju.

Crkva ne uzvraća optužbama, nego svjedočanstvom, jer zna da istina ne treba obranu, nego svjetlo. A Stepinac je upravo to, svjetlo u tami podjela, laži i ideologija. Njegovo svjedočanstvo ne razdvaja, nego poziva na obraćenje i mir. U njemu se ne skriva osuda drugima, nego poziv na zajedničko prepoznavanje Krista, koji jedini može pomiriti i obnoviti narode. I zato, unatoč napadima i osporavanjima, Stepinac ostaje most, a ne zid; mučenik istine, a ne žrtva povijesti. Zato je Stepinac, i u vrijeme najtežih pritisaka, ostao biskup jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, i mučenik njezina jedinstva.

Premda je Crkva, kroz beatifikaciju, već potvrdila njegovu svetost, kanonizacija se odgađa zbog međunarodnih i međuvjerskih napetosti

Novo mučeništvo

Bl. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, poznat je po svojoj dosljednosti u obrani ljudskih prava, dostojanstva svakog čovjeka, Crkve i vjere tijekom najtežih povijesnih razdoblja 20. stoljeća: ustaškog režima i komunističke diktature. Bio je osuđen i zatočen zbog svoje vjernosti Crkvi i univerzalnim moralnim načelima, a ne zbog političkih razloga. Kada govorimo o njemu, obično ističemo njegovo mučeništvo pod komunističkim režimom koje je kulminiralo tamnovanjem i smrću 1960. Međutim, mučeništvo svetaca i blaženika ne prestaje njihovom smrću. Ono traje i nakon njihove smrti, u onoj mjeri u kojoj njihovo svjedočanstvo postaje predmet novih napada, osporavanja, nerazumijevanja i lažnih optužbi. Stepinac je dao život za Krista i Crkvu u najtežim povijesnim trenucima Hrvatske i Europe. Danas, u vremenu slobode, paradoksalno, njegovo naslijeđe i osobnost ponovno postaju žarištem podjela i osporavanja.

Stepinca danas „muče“ razne povijesne komisije, ideološki pisci, medijski komentatori i političke strukture koje pokušavaju njegov život i djelo prikazati isključivo u političkom svjetlu. Ignoriraju se tisuće dokumenata koji potvrđuju njegovu humanost i svetost, a ističu se neistine i poluistine.

Beatifikacijom je Crkva već službeno priznala svetost osobe. Beatifikacija nije tek znak poštovanja, nego službeni crkveni čin kojim se potvrđuje da je određeni vjernik, u ovom slučaju kardinal Alojzije Stepinac, živio kreposno i herojski, te da se vjernicima smije javno štovati kao blaženik. Ona znači da je Crkva, nakon iscrpne istrage, kanonski utvrdila svetost života i autentičnost mučeništva. Drugim riječima, Stepinac je svet i Crkva to već ispovijeda u liturgiji, molitvama i spomendanu Bl. Alojzija Stepinca. Kanonizacija je samo proširenje tog štovanja na opću Crkvu, a ne potvrda njegove svetosti iznova. Zato, pod navodnicima, teološki je pogrešno govoriti kako se čeka da Crkva proglasi Stepinca svetim, jer Crkva ga je već prepoznala svetim i to službenim činom blaženstva.

Premda je Crkva, kroz beatifikaciju, već potvrdila njegovu svetost, kanonizacija se odgađa zbog međunarodnih i međuvjerskih napetosti, osobito između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske Pravoslavne Crkve. Stepinac je postao „talac ekumenizma“, u kojem svjedočanstvo istine nailazi na otpor kompromisima diplomatske naravi. Ipak, Stepinčeva svetost ne ovisi o ljudskim dogovorima, ni o političkim ni o ekumenskim kalkulacijama. Njegovo je svjedočanstvo jače od svake diplomatske suzdržanosti: „Svetost se ne odgađa, ona jednostavno jest. Ili si svet, ili nisi.“

Kao što piše Sv. Pavao: „Kristovo trpljenje dopunjam u svome tijelu za njegovo Tijelo, Crkvu“ (Kol 1,24). I nakon smrti, Stepinac nastavlja trpjeti, u tijelu Crkve koja je podložna osporavanjima, ranama i podjelama. Njegovo mučeništvo nije završeno; Crkva, kroz njega, i dalje nosi križ istine, pravednosti i ljubavi prema svakom čovjeku. Danas Stepinčevo mučeništvo ima novo lice: ono je borba za istinu u vremenu relativizma, borba za svetost u vremenu površnosti, borba za vjernost u vremenu oportunizma.

Ni „tužitelji“ današnjeg vremena ne mogu mu osporiti da je branio dostojanstvo svake osobe, bez obzira na nacionalnost i vjeru (Židovi, Srbi, Hrvati, politički neistomišljenici); neovisnost Crkve pred totalitarnim režimima, i fašističkim i komunističkim; vlastiti narod, ne kao nacionalist, nego kao pastir koji ljubi svoj narod i u njemu vidi put do Boga.

Crkva danas pati od unutarnjih podjela, relativizacije vjere, krize autoriteta i identiteta. Stepinac, kao simbol vjernosti i jasnoće, postaje izazov onima koji žele Crkvu prilagoditi svijetu umjesto da svijet pozovu na obraćenje. „Stepinac nije ostao u prošlosti, on pripada sadašnjosti Crkve!“

Izvor: Nedjelja.ba
Objavljeno: 10 02. 2026.