U Franjevačkom samostanu sv. Marka na Plehanu od 22. do 26. veljače održane su duhovne vježbe za svećenike koje je predvodio dr. fra Josip Jozić, a okupile su 16 sudionika.

Izvor: fra Mirko Filipović

U Franjevačkom samostanu sv. Marka na Plehanu od 22. do 26. veljače održane su duhovne vježbe za svećenike koje je predvodio dr. fra Josip Jozić, a okupile su 16 sudionika – franjevaca iz plehanskog kraja te svećenika Vrhbosanske i Đakovačke nadbiskupije, uz sudjelovanje dvojice bogoslova iz Afrike koji se ondje učeći hrvatski jezik pripremaju za studij teologije, izvijestila je KTA. Središnju temu – „Suvremeni osjećaj za vrijeme iz franjevačke perspektive“ – voditelj je predstavio u svjetlu života i djela sv. Franje Asiškoga, jer se ove godine obilježava 800. obljetnica njegove smrti.

Imajući u vidu da razne obveze koje današnji svećenici moraju obavljati donose stresove, iskušenje i krize, ostavljajući im sve manje vremena i prilike za međusobne susrete, fra Josip je podsjetio na riječi pape Franje koji je ustvrdio da nas je tehnički svijet učinio međusobno bližima, ali ne i bližnjima: „Ovaj način komuniciranja je čovjeka učinila 'dostupnijim', ali i usamljenijim. Mi samoći nekad težimo, ali usamljenost ne volimo. Samo u samoći moguće je čuti zov Boga, jer već naš život znači da smo pozvani, da smo željeni, čekani, voljeni, da smo nošeni. U posljednje dvije godine svoga života sv. Franjo se povlačio u kontemplaciju, ali ne zato da bi bježao od ljudi, nego da bi bio više raspoloživ. Današnja usamljenost, koja često prelazi u depresiju, znak je da se ljudi ne susreću sa sobom i ne čuju zov. Stvarna samoća omogućuje susret s drugima. Ljudi se danas više sastaju zbog određenih interesa nego iz osjećaja za drugoga. Mi telefoniramo i čujemo se ali to „čuvenje“ nije susret, jer susret uključuje gledanje u lice čovjeka“, rekao je predvoditelj.

Govoreći o čovjekovoj odluci za izbor zvanja ili posla upozorio je: „Kada se čovjek odlučuje za zvanje, za neki posao, za neku osobu, za redovnički život, ili kad se iz dana u dan odlučuje živjeti nekim načinom života, pitanje osjećaja privremenosti danas postaje vrlo problematično. Papa Franjo to naziva „kulturom provizornosti“ i ne odnosi se samo na artikle koje kupujemo nego i za zvanja i ljude za koje se odlučujemo, a onda to može postati kobno. Kultura privremenosti uvukla se u naš život tako da mnoge svoje odluke, zadaće i obveze doživljavamo privremenima – kao da ih odgađamo za neko drugo vrijeme. Stajati uz nešto i kad je teško, to nalazimo kod sv. Franje pri koncu njegova života, kad je sve više spoznavao Božju volju. Današnja kultura privremenosti postavlja jednu zamku između dviju dimenzija života, koje su naizgled iste, a zapravo nisu. Izbor i odluka: mogu birati, a da se i ne odlučujem, kao što je i neizbor već neka odluka. Odluke koje danas ljudi donose u vremenu različitih ponuda i nisu odluke nego čisti izbor, jer obilje ponuda stvara u nama osjećaj privremenosti. Mogu birati, uzeti ili ne uzeti, ali teško se odlučujem za nešto. Ljudi se boje veće odgovornosti, zato se teže odlučuju za brak,kao i za svećenički i duhovni poziv“.

Nadalje je fra Josip pojasnio kako crkveni dokumenti govore i o pojmu ravnodušnosti suvremenog čovjeka, koja može biti; prikrivena, ugodna, cinična, ljutita, svećenička i levitska, sigurnosna i transcendentna.

Ustvrdivši kako je današnjeg čovjeka zahvatio i konzumerizam, koji David Wann naziva „bolešću našega vremena“, zaključio je: „Bolest je u pretjeranoj kupovini, što je jedan oblik zasićenosti, iz kojeg se čovjek teško može izvući. Jer, što više kupuje, troši, konzumira, čovjek ima osjećaj da više vrijedi, a zapravo se udaljio od svoga dostojanstva i svog identiteta. Konzumizam je oblik uživanja u materijalnome. Na ovaj duh upozorava i sv. Franjo, videći kako mnogi lete za poglavarskom službom, što je za Franju odvratno, jer taj oblik težnje zamagljuje brigu za druge. Današnji se čovjek otuđuje od svega, čak i od samoga sebe, od prostora i vremena u kojem se nalazi. Otuđuje se od stvari koje ga okružju i od svoga vlastitoga vremena, jer ima sve manje vremena. Ide da što više zaradi i tako se otuđuje od svojih vlastitih čina. Otuđuje se i socijalno, čak i od svoga osobnog identiteta“.

Na kraju duhovnih vježbi zahvalu predvoditelju i sudionicima uputio gvardijan Nujić pozivajući sudionike da navraćaju u samostan kao u svoju kuću kad god za to imaju priliku.

Ove su duhovne vježbe, uz duhovno obogaćenje, pružile svećenicima i priliku za druženje i odmor na plehanskim brežuljcima, koji doista pružaju mir i tišinu, tako potrebnu i za tijelo i za dušu.

Izvor: KTA
Objavljeno: 28. 02. 2026.