U crkvi Presvetog Srca Isusova u Potocima, biskup emeritus mons. Ratko Perić u petak, 5. lipnja 2026. u 18 sati, prikazao je svetu misu za sina ove župe, kotorskoga biskupa Marka Perića, prigodom 43. obljetnice njegova prelaska u vječnost
Foto: Crkva na kamenu
U crkvi Presvetog Srca Isusova, župa Bijelo Polje – Potoci kod Mostara, biskup emeritus mons. Ratko Perić u petak, 5. lipnja 2026. u 18 sati, prikazao je svetu misu za sina ove župe, kotorskoga biskupa Marka Perića, prigodom 43. obljetnice njegova prelaska u vječnost. Osim ove obljetnice smrtovdana, spomenuta je i Stota obljetnica don Markova rođenja te Četrdeset peta godišnjica biskupskoga ređenja u Kotoru. Uz biskupa Ratka koncelebrirao je župnik don Rajko Marković te umirovljeni svećenici don Krešimir Pandžić i don Ivan Vukšić. Liturgijsko slavlje praćeno je pjesmom bjelopoljskoga župnog zbora pod vodstvom s. Bibijane Ćurlin, franjevke, piše Crkva na kamenu.
Biskup se najprije osvrnuo na prigodno izabrano Evanđelje po sv. Luki, a potom donio kratak životopis don Markov smješten i u obiteljski kontekst i u okvir njegova 30-godišnjega djelovanja kao svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije: 1952.-1981.
Dragi don Rajko, župniče, braćo svećenici, poštovani vjernici!
Gospodin nas Isus svojim božanskim riječima, koje čusmo u pročitanu odlomku Lukina Evanđelja (12,35-40), poziva na budnost i pripravu s obzirom na odlazak s ovoga svijeta.
Isus govori u prispodobi o Gospodarevu dolasku, zapravo o svome Drugom povratku, ne samo onom o Sudnjem danu, nego i o ovom privatnom pohodu svakoj osobi: pokuca na vrata i zovne nas: „Spremi se na put, na sud Božji, da primiš po djelima svojim!” Od nas kao svojih slugu traži da nam „bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene“. Mi moramo biti u iščekivanju Gospodara koji će se pojaviti kada se njemu svidi. Samo je sigurno da će se pojaviti. Jer na ovome svijetu nema ništa sigurnije od same smrti, i ništa nesigurnije od trenutka smrti. Ona će sigurno doći, samo nitko ne zna vremena ni zgode. Ona ne poštuje ni ljudska raspoloženja, ni ljudske potrebe, ni muško ni žensko, ni mlado ni staro, svi smo pred njom jednaki, ravni, a zapravo sićušni, maleni, neznatni i potpuno nemoćni. Ne znamo kada će s Božje trube zaoriti glas i zovnuti nas pojedinačno. Samo je sigurno da će nam zvono zazvoniti. Nijedan, dakle, čovjek na ovome svijetu ne zna dana ni časa kada će vječni zov sići u ovo naše vrijeme i kada će stići Božji račun na isplatu. Razmišljamo li uopće kako bismo željeli da nas Gospodar nađe?
Ispunjen zadatak. Svatko bi od nas sigurno želio da nas neumitni Božji anđeo smrti zatekne s gotovim životnim djelom, s ispunjenim zadatkom koji nam je u životu povjeren. Mnogi od nas ljudi nikada ne završe što započnu. Život nam je prepun plemenitih nakana, ali nikako ovim priručnim instrumentima posve ostvariti zasnovane i zadane ciljeve. Imamo dosta planova nikada ni pokušanih, ili tek započetih, ili donekle izvršenih, ili posve odgođenih za dogodine, a malo posve dogotovljenih.
Gospodin Isus daje nam primjer u tome kako je on sve ispunio što se od njega tražilo. Na Posljednjoj večeri obraća se svomu Ocu nebeskomu i kaže: „Ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti” (Iv 17,4). On to govori pred svojim sustolnicima, apostolima, a još je pred njim cijelo Trodnevlje, koje će se savršeno ispuniti po Božjem planu: raspeće, preminuće, uskrsnuće.
Svećenički primjer. Kako je doista pohvalno i primjerno za jednoga svećenika pogotovo biskupa, koji je za života svoga uredio svoje svećeničke obveze i spakirao kovčege za prelazak preko rijeke:
Prvo, izgovorio preuzete misne nakane od kojih je živio, ili je oporučno naznačio gdje se nalaze ovlašćujući određena svećenika da ih odsluži.
Drugo, izmolio jutarnju i srednji čas na vrijeme, jer je uvijek kao zreo vjernik imao vremena za Boga, kojemu je vjerno i revno služio, svjestan da je molitva na prvome mjestu. Tako moli kao da sve ovisi samo o Bogu, a tako radi kao da sve ovisi samo o tebi!
Treće, ispovjedio se pred subratom svećenikom, temeljito i cjelovito, jer je i sam ispovjedio mnoge vjernike i podijelio im milost odrješenja.
Četvrto, podmirio dugove koji su se našli ili, ako je netko njemu bio dužan, od srca mu oprostio.
Peto, ostavio čistu sobu i kancelariju, čistu dušu i čiste račune, i dugu ljubav. Ostavio divnu uspomenu među vjernicima i među kolegama. Blago takvomu sluzi ako može s Isusom ponoviti: Oče, proslavio sam Ime tvoje jer sam ispunio sve što si mi zadao da učinim!
Kratak životopis:
Don Marko Perić: 1926.-1983. bio je uzoran svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije: i kotorski biskup: 1981.-1983. Njegov je život obilježen odanošću Katoličkoj Crkvi, pastoralnim djelovanjem u više župa i znanstvenim povijesnim radom.
Don Marko prigodom Zlatnog jubileja bračnoga života svojih roditelja, 1963.
Stota obljetnica rođenja. Rođen je 14. listopada 1926. u Donjim Jasenjanima, župa Bijelo Polje-Potoci, gdje je i kršten 18. istoga mjeseca. Otac mu je Vidak: 1886.-1965., a majka Ilka: 1888.-1969., rođena Zovko, sestra mostarskih svećenika don Marka: 1895.-1970. i don Joze: 1904.-1989., preminulih u Argentini. Osnovnu školu završava kod sestara franjevaka u Bijelom Polju: 1934.-1938., gimnazijsko obrazovanje pohađa u Travniku: 1938.-1944., a maturantsku godinu, nakon ratno-poratnih prekida i nevolja, dovršava na zagrebačkoj Šalati: 1947./1948. Potom studira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu: 1948.-1952., gdje diplomira iz teologije 1953., stječe magisterij 1954. i brani doktorat 1966.
Obiteljske radosti i kušnje. U obitelji Vidaka i Ilke rodilo se devetero djece, pet kćeriju i četiri sina: 1/Mara: 1914.-1952., vjenčala se s Mišom Zeljkom; 2/Anica: 1918.-1997., udala se za Marijana Kljaju; 3/Ilija: 1919.-1976., oženio se Magdalenom Kobašević; 4/Tadija: 1921.-1945.; 5/Marta: 1923.-2014., zasnovala obitelj s Ilijom Tomićem; 6/Marko: 1926.-1983.; 7/Iva: 1929.-2024., supruga Slavka Krezića; 8/Stojan: 1931.-1951.; 9/Verka: 1933.-2020.
Sin Tadija nestao 1945. Drugi sin, Stojan, utopio se 1951. Mara, najstarija kći, umrla nakon porođaja djeteta 1952., a i dijete je do koji mjesec preminulo.
Svećeništvo
Don Marko je za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen u Zagrebu 29. lipnja 1952. Nakon nekoliko godina pastoralne službe u hercegovačkim župama Bijelo Polje i Drežnica: 1953.-1954., kapelanstva u Rašeljkama: 1954., župništva u Vinici: 1954.-1956., i Šipovači: 1956.-1957. pokazuje iznimne organizacijske i intelektualne sposobnosti. Godine 1958. biskup ga Čule pozvao u Mostar za tajnika. Službu obavlja dvadeset i tri godine. Ujedno vrši sve dužnosti na Ordinarijatu, od vratara do vikara sve do 1971. i provikara do 1981. Papa Pavao VI., sveti, dodjeljuje mu 1972. naslov monsinjora, čime je priznato njegovo vjerno i ponizno dugogodišnje služenje Crkvi. U Mostaru je među onima koji su se svojski zauzimali za izgradnju nove katedrale Marije Majke Crkve.
Četrdeset peta obljetnica biskupskog ređenja. Papa Ivan Pavao II., sveti, imenuje don Marka kotorskim biskupom 29. travnja 1981.; 26. srpnja prima biskupsko ređenje u Kotoru u katedrali sv. Tripuna.
Iako je njegova biskupska služba trajala manje od dvije godine – preminuo je u Rimu 5. lipnja 1983., a pokopan u Mostaru 10. lipnja na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova – ostala je nezaboravna uspomena na njega kao na obrazovana, razborita i vjerna pastira. Suvremenici ga pamte po njegovoj odanosti crkvenom učiteljstvu, vjernosti svojim biskupima Petru Čuli i Pavlu Žaniću i zauzetosti za dobro mjesne Crkve. Posebno se isticao marljivošću u kancelarijskom radu i sposobnošću povezivanja pastoralnih i intelektualnih zadaća.
Osim pastoralnoga rada, don Marko je ostavio i značajan znanstveni doprinos. Uz doktorsku disertaciju, objavljenu pod naslovom Radničko pitanje u kršćanskoj sociologiji, Mostar, 1997., njegovo je najvažnije djelo Hercegovačka afera, opsežna studija o složenim odnosima između hercegovačkih franjevaca, biskupâ i Svete Stolice. Djelo je nastajalo tijekom više godina iz arhivske građe s oko 7000 stranica, a u sažetku objavljeno posmrtno 2002. godine. Smatra se jednim od najvažnijih izvora za razumijevanje toga osjetljiva pitanja u povijesti Katoličke Crkve u Hercegovini.
Biskup je Marko preminuo je u Rimu, u poliklinici Gemelli, u 56. godini života. Pokopan je u kripti sv. Josipa mostarske katedrale. Ostao je zapamćen kao učen i vjeran crkveni službenik, i kao svećenik i kao biskup.
Iako se pouzdano nadamo da ga je Bog zbog njegova smirena podnošenja patnje i čestita djelovanja uzeo u svoj vječni dom radosti i života, mi prikazujemo ovu sv. Misu za njega. A ako njemu kao spašeniku po milosti Božjoj nije potrebna, neka bude za sve pokojne iz njegove obitelji i za sve duše u čistilištu!
Kriste, budi mu život Ti!
Izvor: cnak.ba
Objavljeno: 06. 06. 2026.
